Prijevod knjige Igora Belze o Skrjabinu na hrvatski

Prijevod s ruskoga: knjiga Igora Belze o Skrjabinu

Aleksandar Skrjabin za klavirom (fotografija: © Memorijalni muzej A. N. Skrjabina, Moskva)

Veljko Glodic author

Piše: prof. dr.art. Veljko Glodić

Prijevod knjige iniciralo je Hrvatsko društvo „Aleksandar Skrjabin“

Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (1872. – 1915.) pripada nekolicini skladatelja u povijesti glazbe koji su svojim djelima dosegnuli univerzalnu svjetsku važnost; i u hrvatskoj glazbi Skrjabin je ostavio neizbrisiv trag utječući na razvoj mnogih skladatelja. Njegov glazbeni izričaj baštini europski modernizam, impresionizam, ekspresionizam, ali i specifične harmonijske i skladateljske postupke kojima su se služili njegovi ruski suvremenici – to su osnove na kojima Skrjabin gradi vlastiti originalan stil. Ova biografija iz pera uglednog ruskog muzikologa Igora Belze, prvi put objavljena 1983., prikazuje skladateljev život i djelo temeljeći se na autentičnim dokumentima, poglavito iz građe Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina u Moskvi. Ta građa uključuje skladateljevu korespondenciju, zapise suvremenika, kritike, partiture. U pripovijest o Skrjabinovu životu Belza unosi i analize njegovih najznačajnijih djela na način koji može biti zanimljiv ne samo glazbenim stručnjacima nego i široj publici. Skrjabinova osebujna osobnost razvijala se kroz mnoga duhovna i emocionalna previranja, o čemu u ovoj knjizi svjedoče njegovi najbliži prijatelji – među njima su i glazbeni velikani poput Rahmanjinova, Rimski-Korsakova, Ljadova i Safonova Skrjabinovu užem krugu pripada i niz drugih umjetničkih osobnosti iz pokreta „rusko srebrno doba” različitih svjetonazora, u rasponu od pristalica misticizma i esteticizma pa do onih pod utjecajem Marxove i Nietzscheove filozofije, ili pak teozofije Helene Blavatsky i Steinerove antropozofije. Pod utjecajem toga duhovnog ozračja Skrjabin razvija svoje osebujne poglede na umjetnost i svrhu ljudskog postojanja koji se utjelovljuju i u njegovoj glazbi.

Ova biografija iz pera uglednog ruskog muzikologa Igora Belze, prvi put objavljena 1983., prikazuje skladateljev život i djelo temeljeći se na autentičnim dokumentima, poglavito iz građe Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina u Moskvi

Skrjabin-Mala-zvona-2

Izdavačka kuća Mala zvona

Knjigu je u prijevodu Magdalene Marije Meašić objavila izdavačka kuća Mala zvona (Zagreb, 2023.) a predstavljena je 24. studenoga 2023. u Koncertnoj dvorani Vaclav Huml na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. O knjizi su govorili prof. Ruben Dalibaltayan i urednica Sanja Lovrenčić, a iste su večeri odabrane Skrjabinove preludije za klavir izveli Stipe Prskalo, Jan Niković i Severin Filipović.

Knjiga je rezultat suradnje s Memorijalnim muzejom A. N. Skrjabina

Skrjabin-Mala-zvona-2

Knjiga je rezultat suradnje s Memorijalnim muzejom A. N. Skrjabina

Izdavačka kuća Mala zvona

Knjigu je u prijevodu Magdalene Marije Meašić objavila izdavačka kuća Mala zvona (Zagreb, 2023.) a predstavljena je 24. studenoga 2023. u Koncertnoj dvorani Vaclav Huml na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. O knjizi su govorili prof. Ruben Dalibaltayan i urednica Sanja Lovrenčić, a iste su večeri odabrane Skrjabinove preludije za klavir izveli Stipe Prskalo, Jan Niković i Severin Filipović.

Možda će Vas također zanimati…

Knjiga „Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost“

Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost

Fotografija s promocije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Mirna Rudan Lisak author

Piše: dr.art. Mirna Rudan Lisak

Prva autorska knjiga o Skrjabinu u Hrvatskoj

Knjiga eseja Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića rezultat je interdisciplinarnog istraživanja do tada međusobno nepovezanih umjetnika kako bi se ostvario dijalog između dviju grana umjetnosti – slikarstva i muzike, ali i produktivne i reproduktivne umjetničke prakse. Apstraktna reproduktivna umjetnost novost je u terminologiji iz područja umjetnosti, a riječ je o umjetničkoj reprodukciji kojom se originalno djelo izvodi tako da postane posve neprepoznatljivo, unatoč tomu što je u cijelosti nepromijenjeno. Pojam je proizišao iz potrage za odgovorom na pitanje može li se i kada reproduktivna umjetnost smatrati produktivnom umjetnošću, o čemu sam u uvodu napisala: “Dva moderna produktivna i jedan suvremeni reproduktivni umjetnik – na prvi pogled nema ničega zajedničkoga u djelima skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića. No u trenutku kada se odabranoj temi pristupi multidisciplinarno, percepcija prestaje biti uvjetovana jednim apsolutnim centrom pa sve perspektive postaju otvorene i bogate mogućnostima, a novi odnosi i veze uspostavljaju se u mašti jednako kao i na promatranju. Tada se prošlost, sadašnjost i budućnost prožimaju, stoga ništa više nije prepreka za sjedinjenje različitih epoha i grana umjetnosti kako bi se ostvario znanstveno-analitički kontrapunkt između triju naizgled neovisnih, a opet duboko povezanih eseja, čiji je cilj razjasniti suvremene tendencije u umjetnosti, ali i pronaći odgovor na pitanje može li se i kada reproduktivna umjetnost smatrati produktivnom umjetnošću.”

PROF. LJUBOMIR GAŠPAROVIĆ, PIJANIST: „Knjigu Mirne Rudan Lisak pročitao sam s velikim zanimanjem. Danas, naime, ima vrlo malo ljudi koji imaju originalnu ideju, a premda bi doktori znanosti ili umjetnosti za svoje teze trebali imati originalne ideje, većinom je riječ o preuzetima koje se onda dorađuju novim istraživanjima. Ideja dr. Rudan Lisak posve je originalna i vrlo zanimljiva.“

Promocija na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu

Uz mene, knjigu su na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predstavili urednik Andrija Tunjić, prof. Zlatko Kauzlarić Atač (slikar) i prof. Ljubomir Gašparović (glazbenik), dok je nazočne pozdravila gđa. Đurđica Vuković, predsjednica Matice hrvatske Sisak. Govor prof. Atača objavljen je u časopisu Riječi, a kako sam istraživanjem htjela dokazati da reproduktivni umjetnici poput produktivnih mogu ostvariti neprepoznatljivost originala, prof. Gašparović odsvirao je Skrjabinovu kompoziciju Feuillet d’album, op. 58, dva puta – na početku i na kraju promocije – kako bi pokazao da se ista skladba može svirati toliko originalno da će se stvoriti dojam kao da je riječ o posve različitim djelima. Uz Skrjabinovu muziku, za promociju je elektronsku glazbu skladao Robert Selimović, a slušali smo je prilikom ulaska u dvoranu te kao pratnju mojem video-radu Muzički ikonostas slikara ALekseja Javljenskoga.

Godine rada i truda dovele su do objavljivanja knjige

Prof. Gašparović svira Skrjabinovu skladbu Feuillet d’album op. 58

Urednik Andrija Tunjić govori o mojem radu

Prof. Zlatko Kauzlarić Atač bio je recenzent likovne dionice, dok je recenzent muzičke dionice bio prof. Bogdan Gagić

Pogorelićeve interpretacije uspoređujem s Picassovim slikarstvom

Prof. Gašparović jednako je zanimljivo i svirao i govorio

Predstavljam svoj rad

Prof. Gašparović još jednom svira istu Skrjabinovu skladbu na posve različit način

Hvala svima na dolasku!

Posveta dragim prijateljima i poslovnim suradnicima

Zahvale ljudima i institucijama koje su mi pružile podršku, a knjigu sam posvetila svojoj majci Tatjani Valić Rudan koja je bila pijanistica

Nema veselja bez obitelji i prijatelja – knjigu u ruci drži Robert Selimović, autor praizvedene elektronske glazbe

Blog-Promocija-plakat

Od knjige do osnutka Skrjabinovog društva

Prvi je knjigu kupio naš proslavljeni pijanist Ivo Pogorelić, a istaknuta je na službenoj web-stranici Alexej von Jawlensky-Archiva S.A. iz Locarna (Švicarska). Čuva se u Knjižnicama grada Zagreba, Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Alexej von Jawlensky-Archivu S.A. u Locarnu (Švicarska), Memorijalnom muzeju A. N. Skrjabina u Moskvi (Rusija), Muzeju grada Wiesbadena (Njemačka) i Muzeju Norton Simon u Pasadeni (SAD). Nakon što je knjigu primijetio Aleksandar Serafimovič Skrjabin, potomak obitelji slavnog skladatelja, odazvala sam se pozivu Memorijalnog muzeja A. N. Skrjabina te 2018. predstavila svoje djelo u Moskvi (Rusija), u okviru obilježavanja 100. obljetnice osnutka Muzeja. Tada je esej o mističnom akordu preveden i objavljen na ruskom, a umrežavanje profesionalaca dviju zemalja dovelo je do osnutka Hrvatskog društva Aleksandar Skrjabin.

Prvi je knjigu kupio naš proslavljeni pijanist Ivo Pogorelić

Blog-Promocija-plakat

Prvi je knjigu kupio naš proslavljeni pijanist Ivo Pogorelić

Od knjige do osnutka Skrjabinovog društva

Prvi je knjigu kupio naš proslavljeni pijanist Ivo Pogorelić, a istaknuta je na službenoj web-stranici Alexej von Jawlensky-Archiva S.A. iz Locarna (Švicarska). Čuva se u Knjižnicama grada Zagreba, Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Alexej von Jawlensky-Archivu S.A. u Locarnu (Švicarska), Memorijalnom muzeju A. N. Skrjabina u Moskvi (Rusija), Muzeju grada Wiesbadena (Njemačka) i Muzeju Norton Simon u Pasadeni (SAD). Nakon što je knjigu primijetio Aleksandar Serafimovič Skrjabin, potomak obitelji slavnog skladatelja, odazvala sam se pozivu Memorijalnog muzeja A. N. Skrjabina te 2018. predstavila svoje djelo u Moskvi (Rusija), u okviru obilježavanja 100. obljetnice osnutka Muzeja. Tada je esej o mističnom akordu preveden i objavljen na ruskom, a umrežavanje profesionalaca dviju zemalja dovelo je do osnutka Hrvatskog društva Aleksandar Skrjabin.

Možda će Vas također zanimati…

Kako sam upoznao Aleksandra Serafimoviča Skrjabina

Kako sam upoznao Aleksandra Serafimoviča Skrjabina

Crveni trg, Moskva (fotografija: © Mirna Rudan Lisak)

Bozo Kovacevic author

Piše: Božo Kovačević

Diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, bivši saborski zastupnik, ministar u Vladi RH i veleposlanik u Moskvi, predavač na Visokoj školi Dag Hammarskjöld, suosnivač „Gordogana“, autor triju knjiga i brojnih publikacija, Telegramov kolumnist, počasni član Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Radeći kao hrvatski veleposlanik u Moskvi doznao sam da se ondje održava Festival Skrjabina i da postoje Skrjabinov muzej i Skrjabinov fond. Ubrzo sam došao i do podatka da je suorganizator Festivala Skrjabina jedan od potomaka toga slavnoga ruskog kompozitora Aleksandar Serafimovič Skrjabin. Zamolio sam tajnicu da toga gospodina pozove na sastanak u Veleposlanstvo Republike Hrvatske. Tako se u dogovoreno vrijeme u Veleposlanstvu pojavio krepki gospodin od pedeset i nešto godina. Upadljiva na njemu bila je kratka, njegovana bradica, već sijeda kao i njegova kosa. Na početku bio je dosta suzdržan u očekivanju da dozna zašto sam ga pozvao. Objasnio sam mu da sam zainteresiran za razvoj kulturne suradnje između Republike Hrvatske i Ruske Federacije. Kako neki od hrvatskih glazbenika na svojem repertoaru imaju i Skrjabinova djela, možda bismo mogli dogovoriti gostovanje nekoga od njih u organizaciji neke od udruga koje promiču Skrjabinovo djelo.

Memorial-Museum-of-A-N-Scriabin

Ploča na ulazu u Memorijalni muzej A. N. Skrjabina, Moskva

Saša je živnuo. Spremno je iznio pojedinosti o planovima i programima i predložio moguće oblike suradnje s jasno definiranim obvezama. Pitanje pribavljanja poziva, osiguravanja dvorane za nastup i klavira za vježbanje te tiskanja plakata i programskih letaka preuzet će on kao svoju obvezu, a Veleposlanstvo treba osigurati financijsku pomoć i smještaj za izvođača. Vrlo precizno dogovorili smo rokove u kojima svaki od predviđenih poslova treba biti obavljen. Kako sam pouzdano znao da hrvatski pijanist Veljko Glodić na svojem repertoaru ima i Skrjabinova djela, predložio sam da on bude prvi umjetnik kojega ćemo pozvati u okviru tako dogovorene suradnje. Ipak, što zbog stanovitih predrasuda o Rusima kao ne baš pretjerano poslovnim ljudima, što zbog sporadičnih iskustava koja su potvrđivala takve predrasude, činilo mi se malo vjerojatnim da će baš sve što smo Saša i ja dogovorili biti napravljeno onako kako smo dogovorili. No prevario sam se. Saša se pokazao kao pouzdan čovjek, kao vješt organizator i menadžer te kao čovjek od riječi.

„Aleksandar Serafimovič Skrjabin i njegova supruga Ana Jurjevna Skjabina pravi su prijatelji, dragi ljudi i priznati stručnjaci u kulturnom životu Rusije. Osnivanje Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“ uvelike je i njihova zasluga.“

Scriabin-Society-01

Tako je započela naša suradnja, ali i naše dragocjeno prijateljstvo koje je obilježilo ne samo moj veleposlanički mandat u Moskvi nego i evo već mnoge godine koje su uslijedile nakon povratka. Aleksandar Serafimovič Skrjabin i njegova supruga Ana Jurjevna Skjabina pravi su prijatelji, dragi ljudi i priznati stručnjaci u kulturnom životu Rusije. Osnivanje Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“ uvelike je i njihova zasluga.

Možda će Vas također zanimati…

Valerij Kastelski i Skrjabinova 7. sonata

Valerij Kastelski i Skrjabinova 7. sonata

Aleksandar Skrjabin za klavirom (fotografija: © Memorijalni muzej A. N. Skrjabina, Moskva)

Ruben Dalibaltayan author

Piše: prof. Ruben Dalibaltayan

Pijanist, redovni profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gost profesor na Međunarodnoj muzičkoj akademiji u Liechtensteinu, gost profesor na „Talent Music Master Courses“ u Bresciji, prvi predsjednik Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Valerij Kastelski bio je jedan od najvećih ruskih pijanista i pedagoga druge polovice 20. stoljeća. Studirao je u Moskvi kod legendarnoga sovjetskog pedagoga Heinricha Neuhausa te je nagrađivan na tri velika pijanistička natjecanja: Chopinovom u Varšavi (1960.), Long Thibaud u Parizu (1963.) i ARD natjecanju u Münchenu (1967.). Poznat je po svojoj plemenitosti, duhovnosti, šarmu te dubokim i promišljenim izvedbama. U razdoblju od 1992. do 2001. obnašao je dužnost potpredsjednika Fondacije Aleksander Skrjabin u Rusiji (od 1992. do danas predsjednik Fondacije je Aleksandar Serafimovič Skrjabin koji je također počasnim predsjednikom Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“). Budući da je bio jedan od posljednjih i najdražih studenata velikoga Neuhausa, njegov je profesor o njemu rekao: „Valerij Kastelski jedan je od mojih najzanimljivijih i najdražih učenika. On zna pridobiti publiku na pažljivo slušanje glazbe. U njegovu talentu postoji nešto vrlo individualno. Vjerujem da će njegov osebujan talent još sazrijevati i da će široka publika to vrlo brzo prepoznati“.

Imao sam sreću biti među mnogim studentima profesora Kastelskoga, a moja suradnja s njime počela je 1997. kad sam upisao postdiplomski studij na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi i trajala je sve do 2000. godine. Moje uspomene na njega iznimno su lijepe i s profesionalnog gledišta i s ljudskog aspekta. Naime, bez obzira na to što je u mladosti osvojio nagrade na najpoznatijim svjetskim pijanističkim natjecanjima, on ni po snimkama iz mlađih dana niti po pedagoškim načelima nije bio „natjecateljski“ tip. Budući da je bio izuzetno poetična, ali i introvertna osoba, nikad nije volio pretjerano brza tempa i vanjske efekte. Sadržaj i srž glazbe uvijek su bili u centru njegove pažnje. Apsolutno poštovanje skladateljeva teksta bilo je obavezno! Također, besprijekorno pianističko vladanje materijom bilo je nešto što se podrazumijeva. Pritom je  jedna od najvažnijih komponenti njegove pedagogije bio rad na zvuku. Plemenitost i dostojanstvenost tona bile su konstantne teme na našim satovima. Nikada nije tolerirao i vrlo je oštro reagirao na grubi zvuk. Čak i u najvećoj forte dinamici tražio je ljepotu i aristokraciju zvuka.

Valerij Kastelski 1985. godine svira Skrjabina; Valerij Babiatinski recitira

Još jedna važna komponenta Kastelskijeve pedagogije bila je osjećaj za vrijeme. Na prvoj godini mojeg studija profesor je organizirao koncert klase posvećen Skrjabinu. Tijekom tog koncerta trebalo je biti izvedeno svih njegovih 10 klavirskih sonata, a ja sam trebao naučiti 7. sonatu. To je vrlo teška skladba s iznimno kompliciranom poliritmijom i polifonijom. Kad sam krenuo čitati i analizirati tekst, shvatio sam da ta konstantna poliritmija stvara poseban, čaroban efekt improvizacije i da sve to može zvučati dosta slobodno i fleksibilno. Kad sam kompoziciji pristupio na takav način, postalo je puno lakše svirati tu sonatu. Nakon nekoliko dana sretan sam otišao profesoru na sat očekujući sve pohvale. Na moju žalost, profesor je odmah od početka uzeo olovku u ruku i marljivo odglumio metronom do samoga kraja. Svirati tu sonatu uz pratnju profesorove olovke bila je velika muka. Sve moje lijepe ideje o improvizaciji, fleksibilnosti i slobodnom tretiranju vremena bile su uništene. Na sljedećem satu ponovio se isti scenarij. Profesor je bio apsolutno nepokolebljiv! Ipak, nakon 3-4 sata počeo sam osjećati da mi više ne smeta profesorova olovka, da mogu funkcionirati, dobro se osjećati i svirati bez rubata. Shvatio sam da je ova glazba prekrasna u svomu organiziranom tijeku. Profesor je vjerojatno osjetio promjene koje su se dogodile i odmah je reagirao: “E sada možeš svirati rubato koliko želiš.”

„Valerij Kastelski bio je jedan od velikih predstavnika sovjetske klavirske škole druge polovice 20. stoljeća. Bio je istovremeno i skromna i pristupačna osoba, umjetnik koji je u mojem sjećanju ostao primjer kakav istinski pedagog treba biti.“

Scriabin-Society-01

Taj mi je veliki pedagog na primjeru samo jedne sonate u suštini otkrio bazično važnu glazbenu istinu: da bi se rubato mogao kvalitetno izvesti, na početku se mora moći svirati strogo u tempu. Poslije sam nešto slično prolazio i u Schumannovoj Fantaziji op. 17 te u Schubertovoj Wanderer fantaziji. Ta je kronologija uvijek morala postojati. Zato često ističem da je Valerij Kastelski bio jedan od velikih predstavnika sovjetske klavirske škole druge polovice 20. stoljeća. Bio je istovremeno i skromna i pristupačna osoba, umjetnik koji je u mojem sjećanju ostao primjer kakav istinski pedagog treba biti.

Možda će Vas također zanimati…

Putopis: Konferencija u Moskvi (2. dio)

PUTOPIS: KONFERENCIJA U MOSKVI (2. DIO)

Mirna Rudan Lisak author

By Mirna Rudan Lisak, PhD

Putovanje u Moskvu na konferenciju organiziranu povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Stara je godina i zadnji je čas za oprostiti se, a može li se to učiniti bolje nego uz prisjećanje na najbolji trenutak u 2018. godini? Naravno da je riječ o sudjelovanju na konferenciji organiziranoj povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, slavnoga ruskog kompozitora i pijanista. Budući da sam njegovu mističnom akordu posvetila prvo i najveće poglavlje svoje knjige Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost; Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, Skrjabinov me muzej pozvao u Moskvu predstaviti rezultate moga rada, kao i poslušati što drugi umjetnici i istraživači imaju reći o Skrjabinovoj umjetnosti. Naslov poglavlja je Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista jer sam u mističnom akordu tijekom istraživanja razabrala figuru u pokretu koja zaživi onog trenutka kad Skrjabin poput lutkara iz težišta svoje duhovne tvorevine upravlja zvukovnim svijetom.

Blog-Moscow-2-Red-Square

Poseban je doživljaj prošetati Moskvom noću zbog neobične topline kojom zrači taj često ledeni grad

Vers la flamme poput plamene forme katedrale sv. Vasilija Blaženoga

Nakon posjeta Moskvi čini mi se da pokretljivost mističnog akorda, osim u urbanističkoj strukturi toga grada, svoje podrijetlo možda još i više ima u plamenoj formi katedrale sv. Vasilija Blaženoga. Stoga se odluka da na ekranu projiciram vatru dok pričam o Skrjabinovim kompozicijama Vers la flamme (Prema plamenu) i Prometej: Poema vatre u tom kontekstu pokazala prikladnom, a očito ni Stravinski nije bio daleko od te ideje kad je skladao svima poznatu Žar pticu. Sve više imam dojam da su mnogi ruski umjetnici u toj živopisnoj crkvi pronašli duhovni pokretač za svoje umjetničke koncepte, a kako je smještena u samom ishodištu Moskve, ne mogu se oteti dojmu da je upravo ona vječnim ognjištem svih Rusa, koje za beskrajnih zimskih noći ima moć odmrznuti čak i najledenija srca. Ipak, najveći interes publike primijetila sam kad sam prikazala posljednju sliku – spiralu Sir Jamesa Frasera, i tek sad shvaćam da sam puno prije odlaska u Moskvu odabirom toga slikovnog primjera već vlastitom knjigom anticipirala svoj budući doživljaj ritma, harmonije i melodije grada u kojemu su stvarali brojni ruski velikani (više o tomu vidi u 1. dijelu putopisa).

„Za vrijeme konferencije bilo je divno družiti se s brojnim umjetnicima i istraživačima skrjabinistima, djelatnicima Skrjabinova muzeja i profesorima s Moskovskog i Petrogradskog konzervatorija.“

Brojna nova poznanstva i prijateljstva

Da se vratim konferenciji – divno je bilo družiti se s djelatnicima muzeja i profesorima s Moskovskog i Petrogradskog konzervatorija, a termin koji sam dobila za mene je bio velika čast: drugoga dana prvo je predavanje održao akademik Atanas Kurtev (poznati bugarski pijanist koji predaje na brojnim europskim frankofonim konzervatorijima), poslije njega izlagala sam ja, a onda je nastupio Aleksandar Serafimovič Skrjabin – potomak obitelji Skrjabinov, ujedno predsjednik Skrjabinovog Fonda u Moskvi te počasni predsjednik Skrjabinovog društva sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Kako ne govorim ruski, predavanje sam pripremila na engleskom te sam tekst poslala u Muzej kolegi Aregu Mekhakyanu koji je, uz to što je i sam pripremio iznimno zanimljivo predavanje o povezanosti Skrjabinove muzike i istočne filozofije, bio ljubazan unaprijed ga prevesti na ruski kako bi uz moje izlaganje simultano mogao čitati dio po dio. Kad sam stala pred publiku svi su, dakle, očekivali da ću progovoriti na engleskom, ali kako sam u znak poštovanja i zahvalnosti prvih par rečenica pripremila na tečnom ruskom (tjedan dana vježbala sam pravilne akcente), nikad neću zaboraviti spontani osmijeh publike kao reakciju na to iznenađenje. Svi su tijekom konferencije bili jako ljubazni – g. Vladimir Popkov, voditelj Odjela znanstvenih istraživanja, brinuo je o tomu da od prvog poziva na konferenciju pa sve do odlaska iz Moskve sve teče glatko, a jedna od najzanimljivijih osoba koje sam upoznala bila je gđa. Valentina Vasiljevna Rubtsova, glavna urednica slavne izdavačke kuće i časopisa Muzika.

DVORANA SPREMNA ZA POČETAK KONFERENCIJE

Akademik A. Kurtev, N. Kurtev i A. S. Skrjabin – Skrjabinov potomak

Maestro Kurtev i ja pod pauzom

Areg Mekhakyan i ja dogovaramo zadnje detalje

Predstavljam svoju knjigu ispod slike najdražeg kompozitora

Pričala sam o Skrjabinovoj čežnji za kozmičkim savršenstvom

Arhitektura kao dijalektička suprotnost Skrjabinovim dinamičnim strukturama

Opisujem analogiju mističnog
akorda i Kleistove marionete

Analogija između marionetinog živahnog tijela i živog plamena

Lažna spirala Sir Jamesa Frasera pokazuje da su kraj i početak sinonimi

Gipsani odljev Skrjabinovih ruku u multimedijskom dijelu muzeja

Multimedijski
dio muzeja

Prije povratka još jedna šetnja Ulicom Arbat

Blog-Moscow-2-Fairytale

Stvarne životne priče često su nalik bajci

Budući da svaka priča koja graniči s bajkom uvijek ima i nenadani epilog, ni ova nije nimalo različita: kad sam se već vratila u Zagreb, Skrjabinov Muzej kontaktirao me i javio da bi povodom svoje 100. obljetnice osnutka volio na ruskom objaviti moj cjeloviti rad o mističnom akordu! Budući da je prijevod na strani jezik najveći san svih autora, odmah sam se bacila na posao jer 80 stranica žurno je trebalo prevesti na engleski kako bi ga Muzej odmah potom mogao prevesti na ruski i objaviti iduće godine. Ne treba posebno isticati da je naznaka kako bi i Nova godina mogla biti jednako dobra kao protekla za mene najbolji mogući završetak 2018., stoga u Skrjabinovom duhu svim čitateljima ovim putem želim ostvarenje svih kromatskih fantazija i svako dobro u 2019. godini!

„Prijevod na strani jezik san je svakog autora.“

Blog-Moscow-2-Fairytale

„Prijevod na strani jezik san je svakog autora.“

Stvarne životne priče često su nalik bajci

Budući da svaka priča koja graniči s bajkom uvijek ima i nenadani epilog, ni ova nije nimalo različita: kad sam se već vratila u Zagreb, Skrjabinov Muzej kontaktirao me i javio da bi povodom svoje 100. obljetnice osnutka volio na ruskom objaviti moj cjeloviti rad o mističnom akordu! Budući da je prijevod na strani jezik najveći san svih autora, odmah sam se bacila na posao jer 80 stranica žurno je trebalo prevesti na engleski kako bi ga Muzej odmah potom mogao prevesti na ruski i objaviti iduće godine. Ne treba posebno isticati da je naznaka kako bi i Nova godina mogla biti jednako dobra kao protekla za mene najbolji mogući završetak 2018., stoga u Skrjabinovom duhu svim čitateljima ovim putem želim ostvarenje svih kromatskih fantazija i svako dobro u 2019. godini!

Možda će Vas također zanimati…

Putopis: Konferencija u Moskvi (1. dio)

Putopis: Konferencija u Moskvi (1. dio)

Crveni trg, Moskva (fotografija: © Mirna Rudan Lisak)

Mirna Rudan Lisak author

Piše: dr.art. Mirna Rudan Lisak

Putovanje u Moskvu na konferenciju organiziranu povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Listopad je i konačno sam u Moskvi, gradu koji sam oduvijek htjela posjetiti jer je u njemu živio i stvarao meni najdraži skladatelj Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.). Njegov stan nalazi se odmah uz Ulicu Arbat koja je opisana u brojnim ruskim književnim djelima, a kako je Bulgakov u svojem mističnom romanu Majstor i Margarita dočarao čak i prelet preko nje, odlučila sam kako će odabrani hotel morati biti u njoj, ili barem u najvećoj mogućoj blizini (pritom sam se ipak nadala da ću za razliku od pjesnika Bezdomnija i urednika Berlioza uspjeti izbjeći nenadani susret s vragom). Shvativši da se hotel koji mi se sviđa nalazi u „Kompozitorskoj“ ulici, više nije bilo dvojbe gdje odsjesti, a Googleove karte pokazale su da su Skrjabinov i Puškinov muzej udaljeni svega dvije-tri minute hoda.

Blog Moscow  Arbat desktop

Slavna Ulica Arbat u kojoj su glavni protagonisti brojnih ruskih književnih djela doživjeli nezaboravne trenutke

Interdisciplinarnost temeljena na sinesteziji

Zgrada u kojoj je živio Skrjabin danas je cijela prenamijenjena u njegov memorijalni muzej, stoga se u prizemlju nalazi dvorana za komorne koncerte, izlaganja, predavanja i sl., dok je na prvom katu izvorno očuvani Skrjabinov stan zajedno s njegovim Bechsteinovim klavirom, na kojemu su svirali brojni slavni pijanisti (Sofronitski, Neuhaus, Horowitz, Van Cliburn, Pletnjov i dr.). Susjedna je zgrada nedavno također rekonstruirana i adaptirana, tako da se odmah uz muzej nalazi i koncertna dvorana (samo treba proći dvorištem), a vrijedi spomenuti i to da je dvorana skrjabinovski obogaćena svjetlosnim efektima podsjećajući nas da je riječ o vizionaru koji je daleko ispred svoga vremena postavio temelje suvremenog light-showa. Za svoju skladbu Prometej: Poema vatre Skrjabin je skladao i dionicu za svjetlosne orgulje kako bi muzičke harmonije preveo u strukture boja, a smatra se da je pod utjecajem sinestezije, fenomena povezivanja različitih osjetila u njihovu međusobnu prožimanju, spoznao kako svaki glazbeni tonalitet ima pripadajuću nijansu (o tomu više u mojoj knjizi Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost). Njegov je sustav boja usklađen s muzičkim kvintnim krugom (razmakom od pet tonova), a temelji se na optici Isaaca Newtona, što je vidljivo na svjetlosnom uređaju s početka 20. stoljeća (slika sa šarenim lampicama).

„Skrjabinove gipke melodijske strukture, u čijoj se kromatici izvođač u bilo kojem trenutku memorijski može izgubiti, svoje podrijetlo možda imaju upravo u urbanističkoj strukturi njegova grada.“

Moskva kao golema Fibonaccijeva spirala

Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao, jer kao što nakon šetnje Pragom postane jasno da Kafkin Preobražaj nije mogao nastati nigdje drugdje, tako u Moskvi postane jasno da Skrjabinove gipke melodijske strukture, u čijoj se kromatici izvođač u bilo kojem trenutku memorijski može izgubiti, svoje podrijetlo možda imaju upravo u urbanističkoj strukturi njegova grada. Doista je bilo teško razviti osjećaj o tomu gdje je sjever, a gdje jug; zapravo u Moskvi se na prvu gotovo nemoguće orijentirati uopće. Stoga kad bih jednom riječju morala opisati Moskvu, bila bi to riječ „vir“. Onoga trenutka kad uroniš u duh i bit toga grada imaš osjećaj da si se, ni sam ne znaš kako, najednom zatekao u golemoj Fibonaccijevoj spirali, i ne preostaje ti drugo nego u ritmu Šostakovičevog drugog valcera korak po korak zatvarati krug po krug, sve dok se ne nađeš u ishodišnoj točki, a tad ti pred očima zasja sva plameno-živopisna ljepota crkve sv. Vasilija Blaženoga. Mora da Ivan Grozni ipak nije bio tako užasan kad je iza sebe ostavio tako bajkovito zdanje, no čim se teška srca odlučiš udaljiti, shvatiš da se Šostakovičev odmjereni valcer pretvorio u Hačaturjanov sudbonosni tročetvrtinski takt, i u tom zamaskiranom ubrzanju još mi uvijek nije jasno kako sam se poslije Crvenog trga našla ispred Boljšoj teatra, jer bila sam sigurna da se nalazi na suprotnoj strani. 

ULAZ U MEMORIJALNI MUZEJ
A. N. SKRJABINA

DVORANA U PRIZEMLJU SKRJABINOVOG MUZEJA

STUBIŠTE KOJE VODI NA PRVI KAT GDJE SE NALAZI SKRJABINOV STAN

SKRJABINOV SLAVNI BECHSTEIN

SKRJABINOV SVJETLOSNI SUSTAV TEMELJEN NA MUZIČKOM KVINTNOM KRUGU I OPTICI ISAACA NEWTONA

OVAKO IZGLEDA KAD SU LAMPICE UPALJENE

S LIJEVE STRANE ORMARA NALAZI SE ORMARIĆ SA SKRJABINOVIM FRAKOM I BIJELIM RUKAVICAMA

 JOŠ JEDAN SKRJABINOV KLAVIR IZNAD KOJEGA JE NJEGOVA SLIKA

DNEVNI BORAVAK

GIPSANI ODLJEV SKRJABINOVIH RUKU

SKRJABINOVA SPAVAĆA SOBA

DVORIŠTE KOJE VODI PREMA KONCERTNOJ DVORANI

PENJEMO SE NA GALERIJU

KONCERTNA DVORANA – POGLED S GALERIJE

KONCERTNA DVORANA POD SJAJEM SVJETLOSNIH EFEKATA

ŠETNJA PREMA CRVENOM TRGU, LIJEVO SPOMENIK GENERALU ŽUKOVU KOJI JE PORAZIO HITLERA

CRKVA SV. VASILIJA BLAŽENOGA PROVIRUJE SA SUPROTNE STRANE CRVENOG TRGA

ISPRED CRKVE SV. VASILIJA BLAŽENOGA

DIMENZIJE CRVENOG TRGA KAO STVORENE SU ZA KLAUSTROFOBIČARE

BAJKOVITA UNUTRAŠNJOST CRKVE SV. VASILIJA BLAŽENOGA

NA VRHU KUPOLICE SPIRALNO-ZRAKASTA ASOCIJACIJA NA URBANISTIČKU STRUKTURU MOSKVE

JOŠ MALO BAJKOVITE UNUTRAŠNJOSTI
SV. VASILIJA BLAŽENOGA

POGLED S PRVOG KATA SV. VASILIJA BLAŽENOGA

IMPOZANTNO ZDANJE
BOLJŠOJ TEATRA

GISELLE NA REPERTOARU

POGLED OD BOLJŠOJ TEATRA PREMA CRVENOM TRGU KOJI JE ZAVIJEN U SPIRALU, VIŠE PREMA LIJEVO

Blog Moscow  Aerodrom

Prolaznost slave

Priča je za danas već postala preduga, a ni cilj nije bio dokumentirati baš svaki detalj putovanja (još manje kronološkim redoslijedom), koliko prenijeti dašak atmosfere ne bi li možda još netko osim mene poželio i sam otputovati u Moskvu i pobliže se upoznati s likom i djelom umjetnika neobične sudbine, jer malo je tko poput Skrjabina bio tako slavan za života, a brže zaboravljen nakon smrti.

„Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao.“

Blog-Moscow-1-Aerodrom

„Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao.“

Prolaznost slave

Priča je za danas već postala predugačka, a ni cilj nije bio dokumentirati baš svaki detalj putovanja (još manje kronološkim redoslijedom), koliko prenijeti dašak atmosfere ne bi li možda još netko osim mene poželio i sam otputovati u Moskvu i pobliže se upoznati s likom i djelom umjetnika neobične sudbine, jer malo je tko poput Skrjabina bio tako slavan za života, a brže zaboravljen nakon smrti.

Možda će Vas također zanimati…

Pin It on Pinterest