Valerij Kastelski i Skrjabinova 7. sonata

Valerij Kastelski bio je jedan od najvećih ruskih pijanista i pedagoga druge polovice 20. stoljeća. Studirao je u Moskvi kod legendarnoga sovjetskog pedagoga Heinricha Neuhausa te je nagrađivan na tri velika pijanistička natjecanja: Chopinovom u Varšavi (1960.), Long Thibaud u Parizu (1963.) i ARD natjecanju u Münchenu (1967.). Poznat je po svojoj plemenitosti, duhovnosti, šarmu te dubokim i promišljenim izvedbama. U razdoblju od 1992. do 2001. obnašao je dužnost potpredsjednika Fondacije Aleksander Skrjabin u Rusiji (od 1992. do danas predsjednik Fondacije je Aleksandar Serafimovič Skrjabin koji je također počasnim predsjednikom Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“). Budući da je bio jedan od posljednjih i najdražih studenata velikoga Neuhausa, njegov je profesor o njemu rekao: „Valerij Kastelski jedan je od mojih najzanimljivijih i najdražih učenika. On zna pridobiti publiku na pažljivo slušanje glazbe. U njegovu talentu postoji nešto vrlo individualno. Vjerujem da će njegov osebujan talent još sazrijevati i da će široka publika to vrlo brzo prepoznati“.

Imao sam sreću biti među mnogim studentima profesora Kastelskoga, a moja suradnja s njime počela je 1997. kad sam upisao postdiplomski studij na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi i trajala je sve do 2000. godine. Moje uspomene na njega iznimno su lijepe i s profesionalnog gledišta i s ljudskog aspekta. Naime, bez obzira na to što je u mladosti osvojio nagrade na najpoznatijim svjetskim pijanističkim natjecanjima, on ni po snimkama iz mlađih dana niti po pedagoškim načelima nije bio „natjecateljski“ tip. Budući da je bio izuzetno poetična, ali i introvertna osoba, nikad nije volio pretjerano brza tempa i vanjske efekte. Sadržaj i srž glazbe uvijek su bili u centru njegove pažnje. Apsolutno poštovanje skladateljeva teksta bilo je obavezno! Također, besprijekorno pianističko vladanje materijom bilo je nešto što se podrazumijeva. Pritom je  jedna od najvažnijih komponenti njegove pedagogije bio rad na zvuku. Plemenitost i dostojanstvenost tona bile su konstantne teme na našim satovima. Nikada nije tolerirao i vrlo je oštro reagirao na grubi zvuk. Čak i u najvećoj forte dinamici tražio je ljepotu i aristokraciju zvuka.