Knjiga „Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost“

Knjiga eseja

Mirna Rudan Lisak

APSTRAKTNA REPRODUKTIVNA KAO PRODUKTIVNA UMJETNOST: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića

Apstraktna reproduktivna umjetnost novost je u terminologiji iz područja umjetnosti: riječ je o umjetničkoj reprodukciji kojom se originalno djelo izvodi tako da postane posve neprepoznatljivo, unatoč tomu što je u cijelosti nepromijenjeno

O knjizi

Urednik: Andrija Tunjić, izdavač: Matica hrvatska Sisak. Knjiga je dostupna u Knjižnicama grada Zagreba i Knjižnici HAZU. Istaknuta je na službenoj web-stranici Alexej von Jawlensky Archiva S.A. u Locarnu (Švicarska) i službenoj web-stranici legendarnog pijanista Ive Pogorelića.

U knjizi

Ciklus eseja o kulturi i umjetnosti u kojoj autorica na primjeru kromatskih fantazija skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića traži odgovor na pitanje može li se i kada reproduktivna umjetnost smatrati produktivnom umjetnošću.

Iz knjige

Dva moderna produktivna i jedan suvremeni reproduktivni umjetnik – na prvi pogled nema ničega zajedničkoga u djelima skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića. No u trenutku kada se odabranoj temi pristupi multidisciplinarno, percepcija prestaje biti uvjetovana jednim apsolutnim centrom pa sve perspektive postaju otvorene i bogate mogućnostima, a novi odnosi i veze uspostavljaju se u mašti jednako kao i na promatranju. Tada se prošlost, sadašnjost i budućnost prožimaju, stoga ništa više nije prepreka za sjedinjenje različitih epoha i grana umjetnosti kako bi se ostvario znanstveno-analitički kontrapunkt između triju naizgled neovisnih, a opet duboko povezanih eseja, čiji je cilj razjasniti suvremene tendencije u umjetnosti, ali i pronaći odgovor na pitanje može li se i kada reproduktivna umjetnost smatrati produktivnom umjetnošću.

Upravo je reproduktivna umjetnost poveznicom između odabranih naizgled nepovezanih umjetnika, od kojih su Skrjabin i Javljenski stvarali na prijelazu devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, a Pogorelić je našim suvremenikom. Naime, skladatelj je Skrjabin kao diplomirani pijanist zapravo bio reproduktivnim umjetnikom koji je sve svoje snage usmjerio na stvaranje produktivne umjetnosti, slikar Javljenski svoju je produktivnu umjetničku praksu gotovo paradoksalno ostvario na počelima reproduktivne umjetnosti, a pijanist Ivo Pogorelić nikada nije izrazio želju za napuštanjem prostora reproduktivne umjetnosti, iako svojim sugestivnim interpretacijama izvornih djela kao da od reproduktivne umjetnosti želi stvoriti produktivnu umjetnost.

Otkriće poveznica između njihovih umjetničkih ostvarenja omogućilo je sintezu moderne produktivne i suvremene reproduktivne umjetničke prakse te je potaknulo dijalog između dviju grana umjetnosti – slikarstva i muzike. Inovativnim posredstvom analogija reproduktivnu je umjetnost stoga bilo moguće sagledati iz čak triju neovisnih perspektiva, što sam smatrala potrebnim jer sam primijetila da su nastojanja teoretičara i filozofa do sada bila, ali i ostala, primarno usmjerena na područje produktivne, a vrlo malo ili nimalo na područje reproduktivne umjetnosti. Premda su se neki od njih u svojim razmatranjima ipak katkad dotaknuli izvedbenih umjetnosti, količina prostora posvećenoga tim umjetnostima stvara dojam da se reproduktivna umjetnost smatra ili manje vrijednom i važnom umjetnošću, ili ona pak nije ni približno tako temeljito i sveobuhvatno istražena kao što je to produktivna umjetnost.

Prije je iznimkom nego pravilom činjenica da su se Theodor W. Adorno i Hans Sedlmayr u svojim teorijskim i filozofskim raspravama dotaknuli problema interpretacije umjetničkog djela, da se Walter Benjamin posvetio pisanju o umjetnosti u doba tehničke reprodukcije, da je Boris Groys upozorio kako kopija može postati originalom te da se Jean Baudrillard okrenuo svijetu simulacije i simulakruma. Rijedak primjer reproduktivnog umjetnika koji je pisao eseje o reproduktivnoj umjetnosti violinist je Rudolf Kolisch, čiji se rukopisi čuvaju u knjižnici Sveučilišta Harvard. Zato sam ovom zbirkom eseja brojne zatečene praznine pokušala popuniti, a određene postojeće kontroverzije u mišljenjima ukloniti.

Pritom nije izlišno pripomenuti da je danas najveći izazov utvrditi što je uopće vrijedno istraživanja jer na kraju jedne kulture koja se odavno pretvorila u civilizaciju sve su teme već obrađene na bezbroj načina – čak su iste teme obrađene primjenom identičnih znanstvenih metoda kako bi se provjerilo postoje li i kakva su odstupanja u rezultatima zasebno provedenih istraživanja. Stoga je potraga za praznim prostorom za svakoga suvremenog istraživača možda najkreativnijom komponentom njegova rada, pa ne vjerujem da ću pogriješiti ako kažem da je prije odabira teme danas nužno provesti istraživanje prije samoga istraživanja. Slijedom toga, ova je zbirka eseja filozofsko-esejističkoj formi prilagođena moja disertacija koju sam 28. lipnja 2013. obranila na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Istraživanje je bilo multidisciplinarno, njime sam povezala pet grana umjetnosti (likovnu i glazbenu umjetnost, arhitekturu, književnost i ples), kao i teoriju i filozofiju umjetnosti. Povrh toga, uspostavila sam komunikaciju na relaciji znanost – umjetnost, a takav dinamičan prijenos znanja bio je od uzajamne koristi za različite svjetove, u mojem radu ponajprije za likovnu i glazbenu umjetnost te za produktivnu i reproduktivnu umjetničku praksu. Pritom sam eksperimentirala – uvjerena da teorijom likovne umjetnosti mogu objasniti glazbenu umjetnost i obrnuto te da teorijom produktivne umjetnosti mogu objasniti reproduktivnu umjetničku praksu.

Osim što me takav pristup razmatranju različitih grana i medija u konačnici doveo do novih spoznaja o mogućim kretanjima u umjetnosti, tim sam postupkom u djelo nastojala provesti zamisao njemačkoga pjesnika Rainera Marije Rilkea, koji je maštao o mogućnosti da se jedna umjetnost prevede na jezik posve druge umjetnosti. On je pjesnički zaključio da se umjetnosti spajaju iza leđa prirode, a cijelo stoljeće prije mislilac njemačkoga romantizma Novalis fantazirao je o tome što bi se dogodilo kada bi se različiti tragovi prirode međusobno spojili i stvorili jedan posve novi i zagonetni jezik.

Može se zaključiti da je svaku sintezu moguće ostvariti iz najrazličitijih smjerova kretanja, a točku sjedinjenja svih umjetnosti gotovo su svi filozofi nakon Alexandera Gottlieba Baumgartena (od kojih su za ovu zbirku važni Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Vladislav Tatarkjevič, Benedetto Croce, Theodor W. Adorno, Hans Sedlmayr i Umberto Eco) pronašli u pojmu estetike. Njihove su, ali i brojne druge interpretacije pomogle objasniti umjetnička djela tako da je postalo jasno što ta djela jesu, „kako su nastala, zašto su nastala, kako izgledaju te u kakvom su odnosu prema životu umjetnika, aktualnim stilovima i pokretima“. Sedlmayrovski rečeno, tek će u trenutku interpretacije umjetničko djelo u cijelosti ostvariti svoju sudbinu. No pritom treba imati na umu da je interpretacija a priori unutarnja nužnost svakoga umjetničkog djela jer bez nje produktivni umjetnici ne bi mogli stvoriti svoju sliku svijeta. Drugim riječima, svaka je interpretacija „objašnjenje i tumačenje koje sadrži eksplicitno gledište i stav osobe koja objašnjava i tumači,“ bilo da je riječ o interpretaciji prirode ili već ostvarenoga umjetničkog djela.

S obzirom na to da se cijela povijest umjetnosti „ponaša kao praksa pripovijedanja o umjetničkim djelima ili skupovima umjetničkih djela, dok diskurs umjetničke kritike postulira mjerila govora i prosudbe o umjetnosti,“ u svojim sam se esejima usredotočila na reproduktivnu umjetnost kao formu interpretacije koja – za razliku od filozofskih rasprava i kritičkih osvrta – nastaje kao djelo umjetnika izvođača, čija zahtjevnost proizlazi iz činjenice da u sebi osim interpretacije također nužno mora sadržavati izvorno djelo u cijelosti. Dakle, sve izvedbene umjetnosti u trenutku oživljavanja napisanoga djela u njemu pronalaze sadržaj koji u neizmijenjenom obliku bez iznimke moraju zadržati. Zato me zanimalo može li analogno apstraktnim likovnim umjetnicima – čija su platna apoteoza duha zbog koje je bez upute autora nemoguće razabrati motiv oko kojega se organizirao izraz – reproduktivni umjetnik svojom interpretacijom također postići potpunu neprepoznatljivost originala.

Potragu za apstraktnim izrazom u reproduktivnoj sam umjetnosti provela jer sam primijetila da su brojni povjesničari, teoretičari i filozofi (od kojih svakako treba istaknuti Georga Wilhelma Friedricha Hegela, Oswalda Spenglera, Arthura C. Dantoa i Hansa Beltinga) nakon slijeda svih figurativnih stilskih koncepata u apstrakciji prepoznali sam kraj zapadne umjetnosti. Naime, u trenutku kada se kultura pretvorila u civilizaciju, produktivna je umjetnost izgubila životnost prijeko potrebnu za stvaranje unutarnje nužnog oblika umjetnosti – oblika za koji Spengler kaže da u određenom povijesnom trenutku može biti takav i nikako drukčiji, stoga se postmoderna kultura i umjetnost ne opisuju kao „nova epoha poslije moderne ili kao prijelazna (trans) epoha između moderne i budućnosti, nego kao katastrofični kraj moderne.“

Ipak, zaključila sam da zapadna kultura neće posve izgubiti svoju prijašnju nužnost sve dok reproduktivna umjetnost također ne iscrpi sve svoje izražajne mogućnosti, a kako još nije izrazila sve što je tijekom povijesti izrazila kultura koje je ona sastavni dio, moja je hipoteza bila da bi danas, u suvremenom kontekstu, ponovno trebalo biti moguće pronaći apstraktni izraz, i to u obliku odjeka sebe samoga u reprodukciji vlastite produkcije.

Takva je hipoteza u suglasju sa Spenglerovim i Hegelovim uvjerenjem da umjetnost na kraju jedne kulture više ne živi u osjetilnosti, nego mnogo više u predočavanju i mišljenju o umjetnosti, pa reproduktivna umjetnost poput metaumjetnosti (analitičke umjetnosti koja govori o prirodi umjetnosti, umjetničkom radu, svijetu umjetnosti i o kulturi u kojoj nastaje), o vlastitoj kulturi možda najviše može reći upravo ponovnim oživljavanjem slijeda svih njezinih povijesnih stilskih koncepata, gdje umjetničke i estetske vrijednosti nastaju kao rezultat spoznajnih ciljeva umjetnika analitičara.

U želji da i sama svojim esejima izrazim pripadnost zapadnoj kulturi, nastojala sam se uzdići iznad svih matematičkih zakonitosti kako bih posredstvom analogija od dijalektičkih suprotnosti ostvarila novi skup vrijednosti, za koji sam očekivala da bi mi mogao pomoći da utvrdim granice, otkrijem uzroke i veze te stvorim širu sliku iznad posebnosti detalja. Jer filozofiju nakon analize zanima samo konačna sinteza, pa sam na tom putu svaki razmatrani fenomen rastavila na njegove dijalektički polarizirane elemente kako bih u konačnici od prijašnjih nepovezanosti stvorila novu kreativnu cjelinu.

Osim toga, u svakom sam eseju potaknula komunikaciju između dviju dijametralno različitih grana umjetnosti kako bih ispitala mogu li se razvojni procesi, teorijski koncepti i instrumenti iz jednoga umjetničkog područja primijeniti na posve suprotno umjetničko područje. U skladu s time, u mojim se esejima sve zbiva u stalnom razvoju teza, antiteza i sinteza u okviru jedinstva i borbe suprotnosti, skokovita prijelaza kvantitete u novu kvalitetu uz negaciju negacije, i zato je KAO, izgovoren ili prešućen, za mene kao i za francuske nadrealiste „najzanosnija od svih riječi, jer preko njega se odmjerava moć ljudske imaginacije i odigrava najviša sudbina duha. Metafora i usporedba nezamjenjivo su prometalo analogijskog mišljenja, a pored njih sve figure, što ih nabraja retorika, zapravo su nevažne“.

Na tom sam počelu u prvom eseju pod naslovom Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista u međuodnos dovela niz antipoda kako bih na konkretnom umjetničkom primjeru provela analizu cijele zapadne produktivne umjetnosti. Taj je esej i najopsežniji, pa sam sve svoje spoznaje kasnije mogla prenijeti na preostala dva istraživanja. U tom sam procesu razum prepustila mašti te sam sparivanjem žestokih suprotnosti težila spoznaji prividno nemoguće stvarnosti, zato što se sraz između marionete i akorda odvija u sukobu za umjetnika dvaju podjednako bitnih područja: realnoga svijeta fizičkoga tijela i imaginarnoga svijeta umjetničkog djela.

Budući da je suvremena reproduktivna umjetnost okosnicom čitave zbirke, vlastitu sam produktivnu aktivnost odlučila učiniti reproduktivnom, stoga prvi esej u maniri reproduktivnih umjetnosti u sebi sadržava izvorni Kleistov dijalog O marionetskom kazalištu, a sve što se u znanstveno-umjetničkom smislu oko njega zbiva sublimira moju interpretaciju i izvornoga Kleistova teksta i odabrane Skrjabinove tonske cjeline. Iz tog je razloga Kleistova anegdota jedina vizualno izdvojena kurzivom.

Estetiku, pratiteljicu umjetnosti, proučavala sam kao jednu od brojnih filozofija koje slijede načelo univerzalnosti. Promišljala sam o tome zašto je čovjek osuđen na fragmentarnost vlastita shvaćanja te u kakvoj je vezi ta ograničenost s pojmom ljepote. Istraživala sam metode kojima se umjetnici koriste kako bi vlastitim djelima iskazali svoje mišljenje o svijetu te nastojala razjasniti može li se umjetnost ikako osloboditi mimeze – čovjekove potrebe za oponašanjem prirode. Muzičkom sam se proporcijom koristila kao očitovanjem najvišeg Reda primjenjivog na sva područja umjetnosti uopće, a kasnijim sam uvođenjem kompleksnijih odnosa na razini harmonije i figure u pokretu problematiku svjesno zakomplicirala, u namjeri da na primjeru jedne marionete i jednoga muzičkog akorda rasvijetlim što se doista događa u trenutku kada se očituju najviši Zakon i Red.

Povezujući znanje iz područja znanosti i brojnih grana umjetnosti pronašla sam središte nove perspektive te izoštrila pogled na odabrane povijesne mijene paradigme, i to u trenutku kada ulaze u krizu. Stoga se u tom smislu svaki razmatrani pojam može smatrati još jednim mojim korakom na putu od antike pa sve do danas. Takav pristup omogućio mi je analizu postupaka modernih umjetnika, kojom sam objasnila što je za njih klasična umjetnost, sve kako bih na temelju prošlosti i sadašnjosti u konačnici pokušala ustvrditi zašto se danas još jedino reproduktivna umjetnost može smatrati unutarnje nužnim oblikom umjetnosti.

U drugom sam eseju pod naslovom Muzički ikonostas slikara Alekseja Javljenskoga na primjeru jednoga produktivnog umjetnika – koji se u svom radu oslanjao na sva počela reproduktivne umjetnosti – nastojala istaknuti temeljne razlike između produktivne i reproduktivne umjetničke prakse, ali i otkriti mogu li se i uz koje kompromise na umjetničko područje slikarstva primijeniti određeni muzički instrumenti. Riječ je o interdisciplinarnom pogledu na slikarstvo ostvareno tehnikom kromatskoga nijansiranja u serijama djela maloga formata, za koje je Javljenski u svojim memoarima napisao da je nastalo kao izraz njegove želje da likovnim jezikom prikaže muzičku harmoniju svijeta.

Vođena umjetnikovim riječima, njegove sam kompozicije boja dešifrirala i provjerila skrivaju li se unutar njegovih slika doista muzički akordi. Tim sam postupkom također ispitala mogu li dvije komplementarne umjetnosti jedna drugoj komplimentirati, odnosno može li arhitektonska statičnost harmonije oblika pridonijeti muzičkoj dinamičnosti cjelovitih slikarskih serija. To je bilo nužno kako bih otkrila u kojim je sve slojevima svoje umjetnosti Javljenski ostvario ritam, harmoniju i melodiju, usprkos tvrdnji Vasilija Kandinskog da slikar sav sadržaj svoga djela gledatelju prenosi u jednom trenutku.

Pritom me zanimalo u kojoj su mjeri interpretacije kustosa te muzejska i galerijska izlagačka praksa presudni za prenošenje poruke koju umjetnici upisuju u svoja djela, s obzirom na to da moderna i suvremena umjetnost često ovise o tumačenju nekoga drugoga, a ne umjetnika, kako bi se uopće mogle prikazivati kao umjetnost. Na samom sam kraju konfrontirala izvorna umjetnička djela i njihove kopije, jer sam primijetila da tehnička reprodukcija katkad recipijentu može reći više čak i od samih originala.

Obogaćena spoznajama iz prijašnjih dvaju istraživanja, u trećem sam se eseju pod naslovom Pogorelićeva reproduktivna umjetnost kao kraj zapadne kulture posve posvetila reproduktivnoj umjetnosti, koja na najvišem stupnju civilizacije možda još jedina može ostvariti posve nov i originalan umjetnički izraz. Kako bih što temeljitije istražila prijelaz iz figurativne forme u apstrakciju, u prvom sam dijelu eseja na temelju teorijskih rasprava Wilhelma Worringera uspostavila razliku između pojmova uživljavanja i apstrakcije te sam nastojala ustvrditi zbog čega, gdje i kada se apstraktni izraz javlja u likovnoj umjetnosti zapadne kulture. Analizirala sam metode kojima su umjetnici stvarali taj izraz te promišljala o tome zašto se on smatra simptomom kraja zapadne umjetnosti.

U drugom sam dijelu eseja zatim sve navedeno pretvorila u polazišnu točku potrage za istim fenomenima u reproduktivnoj umjetnosti, u kojoj još nije zabilježena mogućnost praćenja epohalnih stilskih obilježja. Istodobno sam se poslužila filozofijom muzike dvadesetoga stoljeća, koju sam s teorijskim pretpostavkama iz područja likovnih umjetnosti primijenila na područje reproduktivne umjetničke prakse, jer sam na temelju analize produktivne umjetnosti pretpostavila da bi reproduktivna umjetnost na vrhuncu svoje kreacije također u konačnici morala ostvariti apstraktni izraz.

Na tom sam putu očekivala da ću rasvijetliti što reproduktivna umjetnost znači produktivnoj, može li i ona doista iskazati težnju prema apstrakciji, na koje sve načine te može li se pijanista Ivu Pogorelića smatrati apstraktnim reproduktivnim umjetnikom. Zbog toga je bilo nužno ustvrditi je li u reproduktivnoj umjetnosti, kao interpretaciji ograničenoj konkretnim vizualnim, notnim ili nekim drugim tekstom, moguće i do koje mjere postići neprepoznatljivost originala, odnosno može li reproduktivna umjetnost unatoč svim svojim ograničenjima također biti smatrana produktivnom umjetnošću. Pritom sam objasnila i zašto se današnji duh vremena može smatrati visokoreproduktivnim, čak koproduktivnim, čime sam svoje istraživanje povezala sa suvremenim kontekstom.

Ova zbirka nastala je kao rezultat triju zasebnih, ali u primjeni metode na rad triju međusobno neraskidivo povezanih istraživanja, a sva su tri eseja pojedinačno već objavljena u časopisu za književnost, kulturu i znanost Riječi Matice hrvatske Sisak. Igrom slučaja objavljeni su kronološki obrnutim redoslijedom te u ponešto izmijenjenoj verziji, tako da je Apstrakcija u reproduktivnoj umjetnosti kao kraj zapadne kulture objavljena u broju 1-2 iz 2012. godine, Muzički ikonostas slikara Alekseja von Javljenskoga u broju 3-4 iz 2012. godine, a Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista objavljen je u broju 1-4 iz 2014. godine.

Na kraju, još samo želim istaknuti da je svrha ovoga rada u originalnom doprinosu izvornom znanju na način da se pronađe, objasni, ali i ostvari suvremena praksa umjetničke reprodukcije, koja iskazuje iste pristupe apstrakciji kakve je produktivna umjetnost očitovala prije više od stotinu godina. U tom je smislu ovo moje autorsko djelo zapravo refleksivno tijelo jer sam u njega ugradila mnoge svoje spoznaje o umjetnosti koje sam stekla tijekom dosadašnjeg života.

Piše: dr.art. Mirna Rudan Lisak

Doktorica umjetnosti, diplomirana inženjerka arhitekture, savjetnica u Uredu za kulturu Grada Zagreba, stipendistica Vlade Francuske Republike, autorica knjige i eseja objavljenih u stručnim časopisima, održala niz predavanja o kulturi i umjetnosti, počasna članica i glavna urednica Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Muzika kao početak i kraj mojih istraživanja

Uvijek sam mislila da ću jednom biti muzičar, no nažalost (ili na sreću) sudbina me odvela posve drugim putem. Tako sam prvo diplomirala na Arhitektonskom fakultetu, a doktorski studij upisala sam na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tad sam pomislila „nije muzička, ali je barem akademija“, a moj prijedlog simultanog istraživanja skladatelja Aleksandra Skrjabna i slikara Alekseja Javljenskoga odmah je dao naslutiti da se interdisciplinarno želim vratiti svojoj prvoj strasti – muzici. Moj mentor, akademik Igor Rončević, rekao mi je da istraživanje također mora biti povezano sa suvremenim kontekstom, jer u protivnom neću zakoračiti u neistraženi prostor niti stvoriti novu stepenicu u svjetskom znanju. Zahvaljujući toj uputi u istraživanje sam uvela još jednoga meni dragog umjetnika, ali ne produktivnoga kao što su to Skrjabin i Javljenski, već reproduktovnoga – svjetski poznatog pijanista Ivu Pogorelića. Pretpostavila sam da će mi upravo njegova umjetnost pomoći prenijeti istraživanje u današnje visoko-reproduktovno doba.

Ne treba posebno isticati da se moj prijedlog na Akademiji likovnih umjetnosti smatrao najblaže rečeno „malo čudnim“, ali objasnila sam da ću pokazati kako je likovna dionica primjenjiva na sve grane umjetnosti uopće, pa tako i na Pogorelićev pijanizam koji mojoj temi odgovara upravo zato što posjeduje nesvakidašnje bogat kolorit glazbenih tonova. U konačnici, moje likovno djelo (koje je bilo neizbježan završni dio istraživanja i preduvjet za stjecanje titule doktorice umjetnosti) može imati uporište u bilo čemu, pa nije neobično da je moja multidisciplinarna virtualna svjetlosna instalacija na kraju bez ograničenja i bila sintezom istraživanih umjetnika, odabranih čak pet grana umjetnosti (muzike, slikarstva, književnosti, arhitekture i plesa), kao i teorije i filozofije umjetnosti, što sam sve uspješno povezala sa znanošću.

Oduvijek sam obožavala svirati klavir pa mi je poseban doživljaj bio održati promociju svoje prve knjige na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Kromatske fantazije u novoj zgradi Muzičke akademje

U razdoblju od 2012. do 2014. svoja sam istraživanja na nešto višoj literarnoj razini već objavila u nagrađivanom časopisu za književnost, kulturu i znanost Riječi. No u jednom sam trenutku shvatila da svoje tekstove moram objediniti, jer unatoč tomu što ih je moguće čitati neovisno, među njima je ostvarena neraskidiva povezanost koja čitatelja dovodi do zaključka cijelog istraživanja. Kako mi je stil pisanja svojom neponovljivom kritikom brusio Andrija Tunjić, urednik časopisa Riječi i vrhunski kazališni kritičar u časopisu Vijenac (ujedno autor niza knjiga), zamolila sam ga da upravo on bude urednikom moje prve knjige.

Tek sam u knjizi po vlastitim kriterijima uspjela ostvariti zadovoljavajući literarni izraz, pri čemu sam svoje tekstove nadopunila još nekim spoznajama i poveznicama između raznih grana umjetnosti i do tada nepovezanih umjetničkih djela i njihovih umjetnika. Upravo su kromatske fantazije Skrjabina, Javljenskoga i Pogorelića bile glavnom temom pod čijim sam okriljem pokazala da reproduktivni umjetnici poput produktinih mogu ostvariti apstraktni izraz. Stoga je divno bilo promociju organizirati u novoj zgradi Muzičke akademije u Zagrebu, na čijem je krovu instalacija u duginim bojama kojima sam i ja „obojila“ crno-bijele klavirske tipke na naslovnici svoje knjige. Takav je dizajn odmah pokazao da su Skrjabinove svjetlosne orgulje bile lajtmotiv mojih istraživanja, a silueta klavira pružila je utočište vrlo dugačkom podnaslovu moje knjige.

Govornici briljirali originalnim interpretacijama istog djela

Naslov moje knjige je Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, a sadržajem sam htjela pokazati da reproduktivni umjetnici poput produktivnih mogu ostvariti neprepoznatljivost originala, unatoč tomu što napisano djelo moraju poštovati u cijelosti. Kad jednom krenu rastvarati izvorno djelo, na raspolaganju poput slikara imaju beskonačne nijanse glazbenih tonova, što je prof. Ljubomir Gašparović odabrao za nit vodilju kad je Skrjabinovu kompoziciju Feuillet d’album, op. 58, odsvirao čak dva puta – na početku i na završetku događanja – kako bi pokazao da se ista skladba može svirati do te mjere različito da slušatelj bez upute gotovo neće moći shvatiti da je riječ o istom djelu. Pritom je u svojoj prvoj izvedbi svirao točno kako u knjizi opisujem Skrjabinov skladateljski postupak (pronašao je težište u jednoj noti i sve je ostale dijelove kompozicije organizirao oko toga jednoga jedinog tona), a na kraju je izveo pogorelićevski postupak usporavanja muziciranja, što je preobrazilo kompoziciju u eterični fluxus obojan cijelom paletom nijansi glazbenih tonova.

Uz Skrjabinovu muziku za promociju je elektronsku glazbu skladao Robert Selimović, a slušali smo je prilikom ulaska u dvoranu te kao pratnju mojem video-radu naslovljenome Muzički ikonostas slikara ALekseja Javljenskoga. Nazočne je pozdravila predsjednica Matice hrvatske Sisak Đurđica Vuković, nakon čega je prvi govorio urednik Andrija Tunjić prisjećajući se mojih početaka. Zatim je govorio prof. Zlatko Kauzlarić Atač, recenzent knjige (također aktualni voditelj Doktorskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti i predsjednik Povjerenstva za ocjenu i obranu mojeg doktorata), a prof. Gašparović moju je knjigu predstavio jednako zanimljivo kao što je i svirao. Nakon svih i ja sam jedva čekala nešto reći, jer konačno sam se našla u omiljenoj situaciji kad poput reproduktivnog umjetnika mogu interpretirati vlastito djelo. Govor prof. Atača naknadno je objavljen u časopisu Riječi, dok je vijest o promociji prenio Vijenac.

Godine rada i truda bile su potrebne prije tiskanja knjige – oduševilo me koliko je ljudi došlo čuti o mojim istraživanjima

Prije početka prof. Gašparović svira Skrjabinovu skladbu Feuillet d’album

Nakon što je predsjednica Matice hrvatske Sisak Đurđica Vuković pozdravila sve nazočne urednik Andrija Tunjić prvi je govorio o mojem radu

Prof. Zlatko Kauzlarić Atač bio je recenzent moje knjige, a njegov govor objavio je časopis Riječi (drugi recenzent bio je prof. Bogdan Gagić)

Pogorelićeve interpretacije uspoređujem s Picassovim slikarstvom

Vrlo zanimljiv govor prof. Gašparovića koji je sa zanimanjem pročitao moju knjigu

Kako sam uvijek htjela biti reproduktivna umjetnica užitak mi je nastupiti i sama predstaviti svoj rad

Prof. Gašparović još jednom svira istu Skrjabinovu skladbu, ali na posve različit način pa je trebalo naglasiti da je riječ o istoj kompoziciji

Druženje s obitelji, kolegama i prijateljima – hvala svima na dolasku!

Iznenadilo me koliko ljudi želi moju posvetu – nisam to očekivala jer je riječ o mojoj prvoj knjizi

Zahvale ljudima i institucijama koje su mi pružile podršku, a knjigu sam posvetila svojoj majci Tatjani Valić Rudan koja je bila pijanistica

Nema pravog veselja bez obitelji i prijatelja – knjigu u ruci drži Robert Selimović, autor praizvedene elektronske glazbe

U publici obitelj, kolege, prijatelji i ljubitelji umjetnosti

Oduševilo me koliko je ljudi došlo na promociju, jer bila sam svjesna da je riječ o mojoj prvoj knjizi nadajući se kako će dvorana biti barem ugodno popunjena. Zato nisam mogla doći k sebi kad sam vidjela da nema dovoljno stolaca i da će dio publike na dnu dvorane promociju odslušati na nogama! Predivno sam se osjećala uz članove obitelji, brojne prijatelje, ali i moje profesore i kolege, a svoj interes je dolaskom iskazao čak i jedan akademik. Mnogi su na licu mjesta odmah i kupili moju knjigu, a kako do tog trenutka nisam o sebi razmišljala kao o autorici, jedva sam se snašla kad sam poznatima i nepoznatima u knjizi trebala napisati posvetu. Svima zahvaljujem na dolasku, nikad u profesionalnom životu nisam osjetila toliku količinu pozitivne energije!

„Plakat oblikovan za promociju koja me  još jednom podsjetila na to da čovjek ništa u životu ne može sam – neizmjerno sam zahvalna svojem uredniku i izdavaču, kao i govornicima koji su predstavili moju knjigu; sponzor promotivnog materijala bio je LASER-PLUS d.o.o., a prva osoba koja je kupila knjigu bio je veliki Ivo Pogorelić“

„Plakat oblikovan za promociju koja me  još jednom podsjetila na to da čovjek ništa u životu ne može sam – neizmjerno sam zahvalna svojem uredniku i izdavaču, kao i govornicima koji su predstavili moju knjigu; sponzor promotivnog materijala bio je LASER-PLUS d.o.o., a prva osoba koja je kupila knjigu bio je veliki Ivo Pogorelić“

U publici obitelj, kolege, prijatelji i ljubitelji umjetnosti

Oduševilo me koliko je ljudi došlo na promociju, jer bila sam svjesna da je riječ o mojoj prvoj knjizi nadajući se kako će dvorana biti barem ugodno popunjena. Zato nisam mogla doći k sebi kad sam vidjela da nema dovoljno stolaca i da će dio publike na dnu dvorane promociju odslušati na nogama! Predivno sam se osjećala uz članove obitelji, prijatelje, ali i moje profesore i kolege, a svoj interes dolaskom je iskazao čak i jedan akademik. Mnogi su na licu mjesta odmah i kupili moju knjigu, a kako do tog trenutka nisam o sebi razmišljala kao o autorici, jedva sam se snašla kad sam poznatima i nepoznatima u knjizi trebala napisati posvetu. Svima zahvaljujem na dolasku, nikad u profesionalnom životu nisam osjetila toliku količinu pozitivne energije!

{

O apstrakciji

Apstrakcija je čežnja prema
beskonačnosti i savršenstvu.

– Mirna Rudan Lisak

O interpretacijama

Sugestivne interpretacije od postojećega mogu stvoriti novo umjetničko djelo.

– Mirna Rudan Lisak

O tonovima i bojama

Nijansa je u slikarstvu ton boje, dok je u
muzici obrnuto – nijansa je boja tona.

– Mirna Rudan Lisak

O kraju umjetnosti

Konačni kraj zapadne umjetnosti odjek je sebe samoga u reprodukciji vlastite produkcije.

– Mirna Rudan Lisak

{

Mirna Rudan Lisak svojom knjigom otvara brojna pitanja o odnosu produktivne i reproduktivne umjetnosti te daje izvrsne primjere kojima sve okreće naglavačke, a da red zapravo nije narušen. Čitalac si pritom nužno postavlja vječno pitanje: kokoš ili jaje?

– PROF. ZLATKO KAUZLARIĆ ATAČ, RECENZENT

Hvala dr. Mirni Rudan Lisak što je za Telegram.hr napisala znalački tekst o našemu velikom umjetniku, nedavno preminulom profesoru Bogdanu Gagiću. Uzmite si vremena za pročitati, vrijedit će vam.

– HRVATSKO DRUŠTVO SKLADATELJA

Drago mi je da u nas netko također istražuje komplicirane i teško shvatljive veze između boje i zvuka, stoga smatram da je izložba Josefa i Anni Albers u godini kad obilježavamo 100. obljetnicu osnutka Bauhausa idealan okvir za predavanje dr. Mirne Rudan Lisak.

– DR.SC. SNJEŽANA PINTARIĆ, RAVNATELJICA MSU

Možda će Vas također zanimati…

Pridružite nam se!

Naše društvo bavi se promicanjem umjetnosti velikoga ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra N. Skrjabina.

Svi ljubitelji Skrjabinove umjetnosti mogu doprinijeti radu društva – potrebno je samo ispuniti pristupnicu i poslati je na naš e-mail!

Valerij Kastelski i Skrjabinova 7. sonata

Valerij Kastelski i Skrjabinova 7. sonata

Aleksandar Skrjabin za klavirom (fotografija: © Memorijalni muzej A. N. Skrjabina, Moskva)

Piše: prof. Ruben Dalibaltayan

Pijanist, redovni profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gost profesor na Međunarodnoj muzičkoj akademiji u Liechtensteinu, gost profesor na „Talent Music Master Courses“ u Bresciji, predsjednik Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Valerij Kastelski bio je jedan od najvećih ruskih pijanista i pedagoga druge polovice 20. stoljeća. Studirao je u Moskvi kod legendarnoga sovjetskog pedagoga Heinricha Neuhausa te je nagrađivan na tri velika pijanistička natjecanja: Chopinovom u Varšavi (1960.), Long Thibaud u Parizu (1963.) i ARD natjecanju u Münchenu (1967.). Poznat je po svojoj plemenitosti, duhovnosti, šarmu te dubokim i promišljenim izvedbama. U razdoblju od 1992. do 2001. obnašao je dužnost potpredsjednika Fondacije Aleksander Skrjabin u Rusiji (od 1992. do danas predsjednik Fondacije je Aleksandar Serafimovič Skrjabin koji je također počasnim predsjednikom Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“). Budući da je bio jedan od posljednjih i najdražih studenata velikoga Neuhausa, njegov je profesor o njemu rekao: „Valerij Kastelski jedan je od mojih najzanimljivijih i najdražih učenika. On zna pridobiti publiku na pažljivo slušanje glazbe. U njegovu talentu postoji nešto vrlo individualno. Vjerujem da će njegov osebujan talent još sazrijevati i da će široka publika to vrlo brzo prepoznati“.

Imao sam sreću biti među mnogim studentima profesora Kastelskoga, a moja suradnja s njime počela je 1997. kad sam upisao postdiplomski studij na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi i trajala je sve do 2000. godine. Moje uspomene na njega iznimno su lijepe i s profesionalnog gledišta i s ljudskog aspekta. Naime, bez obzira na to što je u mladosti osvojio nagrade na najpoznatijim svjetskim pijanističkim natjecanjima, on ni po snimkama iz mlađih dana niti po pedagoškim načelima nije bio „natjecateljski“ tip. Budući da je bio izuzetno poetična, ali i introvertna osoba, nikad nije volio pretjerano brza tempa i vanjske efekte. Sadržaj i srž glazbe uvijek su bili u centru njegove pažnje. Apsolutno poštovanje skladateljeva teksta bilo je obavezno! Također, besprijekorno pianističko vladanje materijom bilo je nešto što se podrazumijeva. Pritom je  jedna od najvažnijih komponenti njegove pedagogije bio rad na zvuku. Plemenitost i dostojanstvenost tona bile su konstantne teme na našim satovima. Nikada nije tolerirao i vrlo je oštro reagirao na grubi zvuk. Čak i u najvećoj forte dinamici tražio je ljepotu i aristokraciju zvuka.

Valerij Kastelski 1985. godine svira Skrjabina; Valerij Babiatinski recitira

Još jedna važna komponenta Kastelskijeve pedagogije bila je osjećaj za vrijeme. Na prvoj godini mojeg studija profesor je organizirao koncert klase posvećen Skrjabinu. Tijekom tog koncerta trebalo je biti izvedeno svih njegovih 10 klavirskih sonata, a ja sam trebao naučiti 7. sonatu. To je vrlo teška skladba s iznimno kompliciranom poliritmijom i polifonijom. Kad sam krenuo čitati i analizirati tekst, shvatio sam da ta konstantna poliritmija stvara poseban, čaroban efekt improvizacije i da sve to može zvučati dosta slobodno i fleksibilno. Kad sam kompoziciji pristupio na takav način, postalo je puno lakše svirati tu sonatu. Nakon nekoliko dana sretan sam otišao profesoru na sat očekujući sve pohvale. Na moju žalost, profesor je odmah od početka uzeo olovku u ruku i marljivo odglumio metronom do samoga kraja. Svirati tu sonatu uz pratnju profesorove olovke bila je velika muka. Sve moje lijepe ideje o improvizaciji, fleksibilnosti i slobodnom tretiranju vremena bile su uništene. Na sljedećem satu ponovio se isti scenarij. Profesor je bio apsolutno nepokolebljiv! Ipak, nakon 3-4 sata počeo sam osjećati da mi više ne smeta profesorova olovka, da mogu funkcionirati, dobro se osjećati i svirati bez rubata. Shvatio sam da je ova glazba prekrasna u svomu organiziranom tijeku. Profesor je vjerojatno osjetio promjene koje su se dogodile i odmah je reagirao: “E sada možeš svirati rubato koliko želiš.”

Taj mi je veliki pedagog na primjeru samo jedne sonate u suštini otkrio bazično važnu glazbenu istinu: da bi se rubato mogao kvalitetno izvesti, na početku se mora moći svirati strogo u tempu. Poslije sam nešto slično prolazio i u Schumannovoj Fantaziji op. 17 te u Schubertovoj Wanderer fantaziji. Ta je kronologija uvijek morala postojati. Zato često ističem da je Valerij Kastelski bio jedan od velikih predstavnika sovjetske klavirske škole druge polovice 20. stoljeća. Bio je istovremeno i skromna i pristupačna osoba, umjetnik koji je u mojem sjećanju ostao primjer kakav istinski pedagog treba biti.

Možda će Vas također zanimati…

Pridružite nam se!

Naše društvo bavi se promicanjem umjetnosti velikoga ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra N. Skrjabina.

Svi ljubitelji Skrjabinove umjetnosti mogu doprinijeti radu društva – potrebno je samo ispuniti pristupnicu i poslati je na naš e-mail!

Putopis: Konferencija u Moskvi (2. dio)

PUTOPIS: KONFERENCIJA U MOSKVI (2. DIO)

Piše: dr.art. Mirna Rudan Lisak

Doktorica umjetnosti, diplomirana inženjerka arhitekture, savjetnica u Uredu za kulturu Grada Zagreba, stipendistica Vlade Francuske Republike, autorica knjige i eseja objavljenih u stručnim časopisima, održala niz predavanja o kulturi i umjetnosti, počasna članica i glavna urednica Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Putovanje u Moskvu na konferenciju organiziranu povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Stara je godina i zadnji je čas za oprostiti se, a može li se to učiniti bolje nego uz prisjećanje na najbolji trenutak koji sam doživjela u 2018.? Naravno da je riječ o sudjelovanju na konferenciji organiziranoj povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, slavnoga ruskog kompozitora i pijanista. Budući da sam njegovu mističnom akordu posvetila cijelo prvo poglavlje svoje knjige pod naslovom Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost i podnaslovom Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, Skrjabinov me muzej pozvao u Moskvu predstaviti rezultate moga rada, kao i poslušati što drugi umjetnici i istraživači imaju za reći o Skrjabinovoj umjetnosti. Naslov poglavlja je Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista, jer sam u mističnom akordu tijekom istraživanja razabrala figuru u pokretu koja zaživi onoga trenutka kad Skrjabin poput lutkara iz težišta svoje duhovne tvorevine upravlja zvukovnim svijetom.

Poseban je doživljaj prošetati Moskvom noću zbog neobične topline kojom zrači taj često ledeni grad

Vers la flamme poput plamene forme katedrale sv. Vasilija Blaženoga

Nakon posjeta Moskvi čini mi se da pokretljivost mističnog akorda osim u urbanističkoj strukturi toga grada svoje podrijetlo možda još i više ima u plamenoj formi katedrale sv. Vasilija Blaženoga, stoga se odluka na ekranu projicirati vatru dok pričam o Skrjabinovim kompozicijama Vers la flamme (Prema plamenu) i Prometej: Poema vatre u tom kontekstu također pokazala prikladnom, a očito ni Stravinski nije bio daleko od te ideje kad je skladao svima poznatu Žar pticu. Sve više imam dojam da su mnogi ruski umjetnici u toj živopisnoj crkvi pronašli duhovni pokretač za svoje umjetničke koncepte, a kako je smještena u samom ishodištu Moskve, ne mogu se oteti dojmu da je upravo ona vječnim ognjištem svih Rusa, koje za beskrajnih zimskih noći ima moć odmrznuti čak i najledenija srca. Ipak, najveći interes publike primijetila sam kad sam prikazala zadnju sliku – spiralu Sir Jamesa Frasera, i tek sad shvaćam da sam puno prije odlaska u Moskvu odabirom toga slikovnog primjera već vlastitom knjigom anticipirala svoj budući doživljaj ritma, harmonije i melodije grada u kojemu su stvarali brojni ruski velikani (više o tomu vidi u 1. dijelu putopisa).

Brojna nova poznanstva i prijateljstva

Da se vratim konferenciji – divno je bilo družiti se s djelatnicima muzeja i profesorima s Moskovskog i Petrogradskog konzervatorija, a termin koji sam dobila za mene je bio velika čast: drugoga dana prvo je predavanje održao akademik Atanas Kurtev (poznati bugarski pijanist koji predaje na brojnim europskim frankofonim konzervatorijima), poslije njega izlagala sam ja, a onda je nastupio Aleksandar Serafimovič Skrjabin – Skrjabinov potomak i predsjednik Skrjabinovog Fonda u Moskvi te počasni predsjednik Skrjabinovog društva sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Kako ne govorim ruski, predavanje sam pripremila na engleskom te sam tekst poslala u Muzej kolegi Aregu Mekhakyanu koji je, uz to što je i sam pripremio iznimno zanimljivo predavanje o povezanosti Skrjabinove muzike i istočne filozofije, bio ljubazan unaprijed ga prevesti na ruski kako bi uz moje izlaganje simultano mogao čitati dio po dio. Kad sam stala pred publiku svi su, dakle, očekivali da ću progovoriti na engleskom, ali kako sam u znak poštovanja i zahvalnosti prvih par rečenica pripremila na tečnom ruskom (tjedan dana vježbala sam pravilne akcente), nikad neću zaboraviti spontani osmijeh publike kao reakciju na to iznenađenje. Svi su tijekom konferencije bili jako ljubazni – g. Vladimir Popkov, voditelj Odjela znanstvenih istraživanja, brinuo je o tomu da od prvog poziva na konferenciju pa sve do odlaska iz Moskve sve teče glatko, a jedna od najzanimljivijih osoba koje sam upoznala bila je gđa. Valentina Vasiljevna Rubtsova, glavna urednica časopisa Muzika.

DVORANA SPREMNA ZA POČETAK KONFERENCIJE

Akademik A. Kurtev, N. Kurtev i A. S. Skrjabin – Skrjabinov potomak

Maestro Kurtev i ja pod pauzom

Areg Mekhakyan i ja dogovaramo zadnje detalje

Predstavljam svoju knjigu ispod slike najdražeg kompozitora

Pričala sam o Skrjabinovoj čežnji za kozmičkim savršenstvom

Arhitektura kao dijalektička suprotnost Skrjabinovim dinamičnim strukturama

Opisujem analogiju mističnog
akorda i Kleistove marionete

Analogija između marionetinog živahnog tijela i živog plamena

Lažna spirala Sir Jamesa Frasera pokazuje da su kraj i početak sinonimi

Gipsani odljev Skrjabinovih ruku u multimedijskom dijelu muzeja

Multimedijski
dio muzeja

Prije povratka još jedna šetnja Ulicom Arbat

Stvarne životne priče često su nalik bajci

Budući da svaka priča koja graniči s bajkom uvijek ima i nenadani epilog, ni ova nije nimalo različita: kad sam se već vratila u Zagreb, Skrjabinov Muzej kontaktirao me i javio da bi povodom svoje 100. obljetnice postojanja volio na ruskom objaviti moj cjeloviti rad o mističnom akordu! Budući da je prijevod na strani jezik najveći san svih autora, odmah sam se bacila na posao jer 80 stranica žurno je trebalo prevesti na engleski kako bi ga Muzej odmah potom mogao prevesti na ruski i objaviti iduće godine. Ne treba posebno isticati da je naznaka kako bi i Nova godina mogla biti jednako dobra kao protekla za mene najbolji mogući završetak 2018., stoga u Skrjabinovom duhu svim čitateljima ovim putem želim ostvarenje svih kromatskih fantazija i svako dobro u 2019. godini!

„Prijevod na strani jezik san je svakog autora.“

„Prijevod na strani jezik san je svakog autora.“

Stvarne životne priče često su nalik bajci

Budući da svaka priča koja graniči s bajkom uvijek ima i nenadani epilog, ni ova nije nimalo različita: kad sam se već vratila u Zagreb, Skrjabinov Muzej kontaktirao me i javio da bi povodom svoje 100. obljetnice postojanja volio na ruskom objaviti moj cjeloviti rad o mističnom akordu! Budući da je prijevod na strani jezik najveći san svih autora, odmah sam se bacila na posao jer 80 stranica žurno je trebalo prevesti na engleski kako bi ga Muzej odmah potom mogao prevesti na ruski i objaviti iduće godine. Ne treba posebno isticati da je naznaka kako bi i Nova godina mogla biti jednako dobra kao protekla za mene najbolji mogući završetak 2018., stoga u Skrjabinovom duhu svim čitateljima ovim putem želim ostvarenje svih kromatskih fantazija i svako dobro u 2019. godini!

Možda će Vas također zanimati…

Pridružite nam se!

Naše društvo bavi se promicanjem umjetnosti velikoga ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra N. Skrjabina.

Svi ljubitelji Skrjabinove umjetnosti mogu doprinijeti radu društva – potrebno je samo ispuniti pristupnicu i poslati je na naš e-mail!

Putopis: Konferencija u Moskvi (1. dio)

Putopis: Konferencija u Moskvi (1. dio)

Crveni trg, Moskva (fotografija: © Mirna Rudan Lisak)

Piše: dr.art. Mirna Rudan Lisak

Doktorica umjetnosti, diplomirana inženjerka arhitekture, savjetnica u Uredu za kulturu Grada Zagreba, stipendistica Vlade Francuske Republike, autorica knjige i eseja objavljenih u stručnim časopisima, održala niz predavanja o kulturi i umjetnosti, počasna članica i glavna urednica Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Putovanje u Moskvu na konferenciju organiziranu povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Listopad je i konačno sam u Moskvi, gradu koji sam oduvijek htjela posjetiti jer je u njemu živio i stvarao meni najdraži skladatelj Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.). Njegov stan nalazi se odmah uz Ulicu Arbat koja je opisana u brojnim ruskim književnim djelima, a kako je Bulgakov u svojem mističnom romanu Majstor i Margarita dočarao čak i prelet preko nje, odlučila sam kako će odabrani hotel morati biti u njoj, ili barem u najvećoj mogućoj blizini (pritom sam se ipak nadala da ću za razliku od pjesnika Bezdomnija i urednika Berlioza uspjeti izbjeći nenadani susret s vragom). Shvativši da se hotel koji mi se sviđa nalazi u „Kompozitorskoj“ ulici, više nije bilo dvojbe gdje odsjesti, a Googleove karte pokazale su da su Skrjabinov i Puškinov muzej udaljeni svega dvije-tri minute hoda. 

Slavna Ulica Arbat u kojoj su glavni protagonisti brojnih ruskih književnih djela doživjeli nezaboravne trenutke

Interdisciplinarnost temeljena na sinesteziji

Zgrada u kojoj je živio Skrjabin danas je cijela prenamijenjena u njegov memorijalni muzej, stoga se u prizemlju nalazi dvorana za komorne koncerte, izlaganja, predavanja i sl., dok je na prvom katu izvorno očuvani Skrjabinov stan zajedno s njegovim Bechsteinovim klavirom, na kojemu su poslije svirali brojni slavni pijanisti (Sofronitski, Neuhaus, Horowitz, Van Cliburn, Pletnjov i dr.). Susjedna je zgrada nedavno također rekonstruirana i adaptirana, tako da se odmah uz muzej nalazi i koncertna dvorana (samo treba proći dvorištem), a vrijedi spomenuti i to da je dvorana skrjabinovski obogaćena svjetlosnim efektima podsjećajući nas da je riječ o vizionaru koji je daleko ispred svoga vremena postavio temelje suvremenog light-showa. Za svoju skladbu Prometej: Poema vatre Skrjabin je skladao i dionicu za svjetlosne orgulje kako bi muzičku harmoniju preveo u strukturu boja, a smatra se da je pod utjecajem sinestezije, fenomena povezivanja različitih osjetila u njihovu međusobnu prožimanju, spoznao kako svaki glazbeni tonalitet ima pripadajuću nijansu (o tomu više u mojoj knjizi Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost). Njegov je sustav boja usklađen s muzičkim kvintnim krugom (razmakom od pet tonova), a temelji se na optici Isaaca Newtona, što je vidljivo na svjetlosnom uređaju s početka 20. stoljeća (slika sa šarenim lampicama).

Moskva kao golema Fibonaccijeva spirala

Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao, jer kao što nakon šetnje Pragom postane jasno da Kafkin Preobražaj nije mogao nastati nigdje drugdje, tako u Moskvi postane jasno da Skrjabinove gipke melodijske strukture, u čijoj se kromatici izvođač u bilo kojem trenutku memorijski može izgubiti, svoje podrijetlo možda imaju upravo u urbanističkoj strukturi njegova grada. Doista je bilo teško razviti osjećaj o tomu gdje je sjever, a gdje jug, zapravo u Moskvi se na prvu gotovo nemoguće orijentirati uopće. Stoga kad bih jednom riječju morala opisati Moskvu, bila bi to riječ „vir“. Onoga trenutka kad uroniš u duh i bit toga grada imaš osjećaj da si se, ni sam ne znaš kako, najednom zatekao u golemoj Fibonaccijevoj spirali, i ne preostaje ti drugo nego u ritmu Šostakovičevog drugog valcera korak po korak zatvarati krug po krug, sve dok se ne nađeš u ishodišnoj točki, a tad ti pred očima zasja sva plameno-živopisna ljepota crkve sv. Vasilija Blaženoga. Mora biti da Ivan Grozni ipak nije bio tako užasan kad je iza sebe ostavio tako bajkovito zdanje, no istog časa kad se teška srca odlučiš udaljiti i vratiti odakle si došao, shvatiš da se Šostakovičev odmjereni valcer pretvorio u Hačaturjanov sudbonosni tročetvrtinski takt i u tom zamaskiranom ubrzanju još mi uvijek nije jasno kako sam se poslije Crvenog trga našla ispred Boljšoj teatra, jer bila sam sigurna da se nalazi na suprotnoj strani. 

ULAZ U MEMORIJALNI MUZEJ
A. N. SKRJABINA

DVORANA U PRIZEMLJU SKRJABINOVOG MUZEJA

STUBIŠTE KOJE VODI NA PRVI KAT GDJE SE NALAZI SKRJABINOV STAN

SKRJABINOV SLAVNI BECHSTEIN

SKRJABINOV SVJETLOSNI SUSTAV TEMELJEN NA MUZIČKOME KVINTNOM KRUGU I OPTICI ISAACA NEWTONA

OVAKO IZGLEDA KAD SU LAMPICE UPALJENE

S LIJEVE STRANE ORMARA NALAZI SE ORMARIĆ SA SKRJABINOVIM FRAKOM I BIJELIM RUKAVICAMA

 JOŠ JEDAN SKRJABINOV KLAVIR IZNAD KOJEGA JE NJEGOVA SLIKA

DNEVNI BORAVAK

GIPSANI ODLJEV SKRJABINOVIH RUKU

SKRJABINOVA SPAVAĆA SOBA

DVORIŠTE KOJE VODI PREMA KONCERTNOJ DVORANI

PENJEMO SE NA GALERIJU

KONCERTNA DVORANA – POGLED S GALERIJE

KONCERTNA DVORANA POD SJAJEM SVJETLOSNIH EFEKATA

ŠETNJA PREMA CRVENOM TRGU, LIJEVO SPOMENIK GENERALU ŽUKOVU KOJI JE U DRUGOME SVJETSKOM RATU PORAZIO HITLERA

CRKVA SV. VASILIJA BLAŽENOGA PROVIRUJE SA SUPROTNE STRANE CRVENOG TRGA

ISPRED CRKVE SV. VASILIJA BLAŽENOGA

DIMENZIJE CRVENOG TRGA KAO STVORENE SU ZA KLAUSTROFOBIČARE

BAJKOVITA UNUTRAŠNJOST CRKVE SV. VASILIJA BLAŽENOGA

NA VRHU KUPOLICE SPIRALNO-ZRAKASTA ASOCIJACIJA NA URBANISTIČKU STRUKTURU MOSKVE

JOŠ MALO BAJKOVITE UNUTRAŠNJOSTI
SV. VASILIJA BLAŽENOGA

POGLED S PRVOG KATA SV. VASILIJA BLAŽENOGA

IMPOZANTNO ZDANJE
BOLJŠOJ TEATRA

GISELLE NA REPERTOARU

POGLED OD BOLJŠOJ TEATRA PREMA CRVENOM TRGU KOJI JE ZAVIJEN U SPIRALU, VIŠE PREMA LIJEVO

Prolaznost slave

Priča je za danas već postala predugačka, a ni cilj nije bio dokumentirati baš svaki detalj putovanja (još manje kronološkim redoslijedom), koliko prenijeti dašak atmosfere ne bi li možda još netko osim mene poželio i sam otputovati u Moskvu i pobliže se upoznati s likom i djelom umjetnika neobične sudbine, jer malo je tko poput Skrjabina bio tako slavan za života, a brže zaboravljen nakon smrti.

„Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao.“

„Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao.“

Prolaznost slave

Priča je za danas već postala predugačka, a ni cilj nije bio dokumentirati baš svaki detalj putovanja (još manje kronološkim redoslijedom), koliko prenijeti dašak atmosfere ne bi li možda još netko osim mene poželio i sam otputovati u Moskvu i pobliže se upoznati s likom i djelom umjetnika neobične sudbine, jer malo je tko poput Skrjabina bio tako slavan za života, a brže zaboravljen nakon smrti.

Možda će Vas također zanimati…

Pridružite nam se!

Naše društvo bavi se promicanjem umjetnosti velikoga ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra N. Skrjabina.

Svi ljubitelji Skrjabinove umjetnosti mogu doprinijeti radu društva – potrebno je samo ispuniti pristupnicu i poslati je na naš e-mail!

Program Skrjabinovog društva u 2021. realiziran je uz potporu  Grada Zagreba

Aleksandar Skrjabin i suvremenici

Aleksandar Skrjabin i suvremenici iz srednje
Europe – Béla Bartók i Dora Pejačević

Aleksandar Skrjabin za klavirom (fotografija: © Memorijalni muzej A. N. Skrjabina, Moskva)

Piše: prof. dr.art. Veljko Glodić

Pijanist, profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, dobitnik međunarodnih nagrada i priznanja, autor i urednik niza publikacija, potpredsjednik i član uredništva Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Ako se upustimo u promišljanje umjetničkih i povijesnih premisa iz kojih izrastaju skladateljski svjetovi Aleksandra Skrjabina, Béle Bartóka i Dore Pejačević, individualizam nam se nameće kao zajednička poveznica to troje skladatelja te kao temeljno načelo glazbene epohe iz koji su proistekli. Stvaranjem umjetničkih djela individualni kreativni genij izražava ne samo svoj osobni svijet osjećaja i imaginacije, već prodire u više sfere duhovnog iskustva te kroz umjetnost doseže spoznaju duhovnog smisla života i univerzuma. Filozofska određenja individualizma, koja su uvelike pomogla formiranju ovoga umjetničkog svjetonazora, nalazimo već u filozofa i književnika iz druge polovice 18. stoljeća. U Kantovoj filozofiji temelj spoznaje nije objektivna datost svijeta nego individualni um koji tumači svijet. Goetheov Faust arhetip je duhovnoj spoznaji posvećenog pojedinca u potrazi za istinskom biti svega što jest. Individualizam je osnovni postulat i ishodište filozofija Schopenhauera i Nietzschea, filozofa koji su značajno utjecali na svjetonazor Aleksandra Skrjabina i Dore Pejačević. Schopenhauer glazbu doživljava kao sredstvo kojim se transcendira profani svijet u kojemu vlada načelo nužnošću determinirane volje te doseže sferu čistih predodžbi, odnosno stanje čiste svijesti oslobođene od spona nagonske uvjetovanosti. Umjetnički ideal trebala bi biti instrumentalna ili „apsolutna“ glazba lišena asocijacija na svjetovne fenomene, ali poetski i mitski sadržaji mogu se kroz glazbu uzdići do metafizičkoga postajući ideal sinkretičkog jedinstva glazbene drame kao apoteoze umjetnosti. Vrhunac individualizma su Nietzscheova razmišljanja o individui koja nakon „smrti Boga“ sama mora kreirati svijet superioran korumpiranom religijskom, moralnom i povijesnom nasljeđu. Povijesnom iznimkom Nietzsche smatra jedino umjetnost, koja još od grčke tragedije, rođene iz samog duha glazbe, harmoničnim suodnosom apolonijskog i dionizijskog uzdiže pojedinca iznad sumorne zbilje.

Prof. Glodić svira Skrjabinovu 3. sonatu 22. travnja 2015. u dvorani A. N. Skrjabina u Dzeržinsku, Rusija

Stvaralaštvo Skrjabina, Bartoka i Pejačević zasigurno proistječe iz stilskih obilježja umjetničke epohe u kojoj djeluju. Ako pojam stila uključuje ukupnost stvaralačkih obilježja određene epohe, karakteristike glazbenih formi i osobnosti umjetnika, uz kasnu romantiku najprofiliraniji stilovi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bili su impresionizam i ekspresionizam. Pritom impresionisti subjektivnom percepcijom transformiraju doživljaje fenomena prirode u umjetnička djela. U slikarstvu se realnost pretvara u bogatu paletu nijansiranog kolorita, a u glazbi novo slušno iskustvo postiže se nizom specifičnih postupaka. Glazbena forma se doživljava kao sukcesija ritmova i tonskih boja, a ne kao striktna dedukcija glazbenih linija. Zanimanje i osviještenost u vezi s alikvotnim spektrima koje generiraju tonovi, posebice basovi, rezultiraju bogatstvom tonskih boja. Harmonijski jezik uključuje suzvučja koja sadrže none, undecime i kvartdecime, implicirajući novi prirodni pristup koji liberalizira uporabu gornjih ekstenzija akorda. Debussy je fragmentirao teme u kratke motive, upotrebljavao repetitivnu figuraciju, pasaže, tremola, sukcesije velikih sekundi, pentatonske i cjelostepenske ljestvice, modalna, kvartna ili kvintna suzvučja, postižući efekt fluidne teksture, lebdeće prozračnosti koja transcedentira grubost materijalnog svijeta. S druge strane, Nietzscheove ideje, uz Freudeovu psihologiju nesvjesnog, utrle su put ekspresionizmu – umjetničkom pokretu nastalome početkom 20. stoljeća. On se temelji na izrazito subjektivnoj umjetničkoj zbilji obilježenoj snažnim emocionalnim izrazom. Theodor Adorno opisuje ga kao umjetnost nesvjesnog, a portret straha u epicentru je mnogih ekspresionističkih djela. U glazbi se izražava afirmacijom disonantnih suzvučja, uz odsutnost čvrstih konsonantnih suzvučja, a u slikarstvu distorzijom linija i izborom boja. Niz imena povezanih s pokretom uključuje slikare Egona Schielea, Oskara Kokoschku, Georgea Grosza, Augusta Mackea, Edwarda Muncha, dramaturge Strindberga i Wedekinda, pjesnike Gottfrieda Benna i Georga Trakla. U glazbi su najizrazitiji predstavnici ekspresionizma Schoenberg i Berg, ali snažni elementi ekpresionizma obilježavaju zrela Skrjabinova i Bartókova djela.

BÉLA BARTÓK rođen je 15. ožujka 1881. u Nagysentmiklosu, Mađarska – tada dio Austro-Ugarske Monarhije, a umro je 26. rujna 1945. u New Yorku. Djelovao je kao pijanist, pedagog, skladatelj i etnomuzikolog. Njegovo stvaralaštvo primjer je kako se, počevši od kasne romantike u ranim djelima, u procesu skladateljskog sazrijevanja, na jedinstveni način inkorporirajući elemente impresionizma, ekspresionizma i narodne glazbe srednje i jugoistočne Europe, stvara jedan od najznačajnijih skladateljskih opusa 20. stoljeća. Bartókovi roditelji bili su učitelji i strastveni glazbenici amateri, pa on dobiva prvu glazbenu pouku od majke već u najranijem djetinjstvu. Prve zapisane skladbe skladao je već kao desetogodišnjak. Zbirka od 31 skladbe nastale u razdoblju od 1890. do 1894. uključuje plesove poput valcera, polki i mazurki, programske skladbe kao što je Tijek Dunava, sonatine i teme s varijacijama. Do 1988. Bartók sklada Glasovirski kvartet u c-molu (BB13) te Gudački kvartet u F-duru (BB.17). Skladbe su komponirane u zrelom romantičarskom stilu pod utjecajem Schumanna i Brahmsa te ukazuju na izniman Bartókov skladateljski talent. Bartók maturira 1899. na gimnaziji u Pozsonyu (danas Bratislava). Glazbenu izobrazbu nastavlja na Akademiji Ferenz Liszt u Budimpešti, gdje uči klavir kod Thomana (Lisztovog učenika), a kompoziciju kod Kosslera, koji svojim konzervativnim akademskim pristupom neće dati značajni poticaj razvoju Bartókove skladateljske osobnosti. Poticaj je došao nakon što je mladi Bartók čuo prvu izvedbu Straussove simfonijske poeme Tako je govorio Zarathustra; tim je povodom zapisao: „Iz skladateljske stagnacije uzdignut sam kao da me pogodila munja kad sam čuo Straussovo djelo!“ Pod Straussovim utjecajem on sklada simfonijsku poemu Košut (1903.) u spomen na Lajoša Košuta, vođu mađarske revolucije od 1848. do 1849. Nastupajući kao pijanist i skladatelj, Bartók privlači pozornost diljem Europe, koncertima u Beču, Berlinu, Parizu i drugdje. Godine 1905. sudjeluje na međunarodnom natjecanju Rubinstein u Parizu u kategorijama kompozicije (nagrada nije dodijeljena) i klavira (nagradu dobiva Backhaus). Iste godine pozvan je predavati klavir na Akademiji u Budimpešti, gdje 1909. dobiva trajni angažman. 

U potrazi za vlastitim skladateljskim identitetom Bartók razvija zanimanje za narodnu glazbu. Nakon što je skladao Rapsodiju i Scherzo za glasovir i orkestar još uvijek u kasnoromantičarskom stilu, u prosincu 1904. piše sestri: „Planiram skupiti najbolje mađarske narodne pjesme, dodati im glasovirsku pratnju i uzdignuti ih na razinu najboljih umjetničkih pjesama.“ Već u veljači 1905. objavio je zbirku transilvanijskih pjesama pod nazivom Crvena jabuka. U ožujku iste godine počinje suradnju sa Zoltanom Kodalyjem, skladateljem zanteresiranim za mađarski folkor, ali i s mnogo dubljim etnološkim znanjem. Njihov zajednički dugogodišnji etnomuzikološki rad odredit će temeljne specifičnosti njihovih skladateljskih stilova. Od 1906. do 1910. Bartók skuplja narodne pjesme diljem Austro-Ugarske (Mađarska, Slovačka, dijelovi Rumunjske) te u manjoj mjeri Srbije i Bugarske. Tijekom 1908. sklada 14 bagatela op. 6., u kojima se naziru specifične karakteristike njegova novog stila. Emancipiraju se disonance poput sekunda i septima, nema kasnoromantičarske gustoće sloga i razvijene figuracije, osjećaj funkcionalne harmonije narušava se čestom uporabom ritmičkih ostinato figura, povremenom primjenom bitonalnosti, paralelnih kvinta, septima, čestom uporabom tritonusa, a u pomacima tonika-dominanta interpolirana su nefunkcionalna harmonijska suzvučja. U Bagateli br. 4 nalazimo mađarski narodni napjev, a u Bagateli br. 5 slovački. (…)

Cijeli tekst možete pročitati na poveznici:

Aleksandar Skrjabin i suvremenici iz Srednje Europe

Primjer 1.14
Bagatela op. 6,
Bagatela br. 4

Primjer 2.14
Bagatela op. 6,
Bagatela br. 5

Literatura

Antokoletz E., The Music of Béla Bartók, Berkeley, 1984.
Baker J., The Music of Alexander Scriabin, New Haven, CT, 1986.
Bowers F., Scriabin: a Biography of the Russian Composer, 1871–1915, Tokyo and Palo Alto, CA, 1969, 2/1995.
Dernova V., Garmoniya Skryabina, Moskva, 1968.
Gillies M., Bartók Remembered, London, 1990.
Griffiths P., Bartók, London, 1984.
Kaufman E., The Evolution of Form and Technique in the Late Works of Scriabin, diss., Yale U., 1972.
Kos K., Dora Pejačević, Zagreb 1982.
Laki P., ed.: Bartók and his World, Princeton, NJ, 1995.
Lendvai E., Béla Bartók: an Analysis of his Music, London, 1971.
Macdonald H., Skryabin, London, 1979.
Schloezer B. de, A. Skryabin: lichnost′, misteriya [Skryabin: personality, mysterium] (Berlin, 1923/R as Scriabin: Artist and Mystic, trans. N. Slonimsky with various appendices), Oxford, 1987.
Taruskin R., ‘Skryabin and the Superhuman’, Defining Russia Musically, Princeton, 1997.
Wilson P., The Music of Béla Bartók. New Haven, 1992.

Možda će Vas također zanimati…

Pridružite nam se!

Naše društvo bavi se promicanjem umjetnosti velikoga ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra N. Skrjabina.

Svi ljubitelji Skrjabinove umjetnosti mogu doprinijeti radu društva – potrebno je samo ispuniti pristupnicu i poslati je na naš e-mail!

Multidisciplinarna virtualna instalacija

MULTIDISCIPLINARNA VIRTUALNA INSTALACIJA

Piše: dr.art. Mirna Rudan Lisak

Doktorica umjetnosti, diplomirana inženjerka arhitekture, savjetnica u Uredu za kulturu Grada Zagreba, stipendistica Vlade Francuske Republike, autorica knjige i eseja objavljenih u stručnim časopisima, održala niz predavanja o kulturi i umjetnosti, počasna članica i glavna urednica Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“

Sinteza Skrjabina, Javljenskoga i Pogorelića u multidisciplinarnoj instalaciji

U mojemu doktorskom istraživanju, koje sam provela na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od listopada 2010. do lipnja 2013., analiza umjetničkih ostvarenja skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića bila je tek uvod u praktični rad. Riječ je o sintezi spoznaja proizišlih ih čak pet grana umjetnosti (slikarstva, muzike, književnosti, arhitekture i plesa), ali također iz teorije i filozofije umjetnosti, kao i iz znanosti. Prijenos znanja doveo me do boljeg razumijevanja umjetnosti i brojnih umjetničkih praksa te mi je pomogao izgraditi koncept vlastita umjetničkog djela kojim sam ostvarila konačnu dijalektičku sintezu i time dovršila svoje istraživanje. Tako je u apstraktnom virtualnom prostoru nastala multidisciplinarna svjetlosna instalacija kojom sam od odabranih nepovezanih umjetnika ostvarila novu kreativnu cjelinu, a osmišljena je za Pogorelićevo izvođenje Skrjabinovih klavirskih skladbi uz simultanu projekciju slikarske serije Javljenskijevih Apstraktnih glava.

Multidisciplinarna virtualna svjetnosna instalacija koju sam osmislila za vrijeme doktorskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

Susret slikarstva i muzike na zajedničkoj pozornici

Instalaciju sam ostvarila u području produktivne umjetnosti reprodukcije – kao kontrapunkt međusobno neovisnih ideja dovedenih pod zajedničku konstrukciju. Tako sam omogućila susret slikarstva i muzike na zajedničkoj pozornici, a smjestila sam je na Lugansko jezero zato što su sva tri umjetnika čežnju prema apstrakciji započela iskazivati za boravka u Švicarskoj. Multimedijskim 3D projektiranjem Skrjabinov sam muzički serijalizam vizualno smjestila u prostor, dok sam likovni serijalizam Javljenskoga smjestila u vrijeme. Istodobno sam ostvarila simulaciju pokreta u sustavu lasera koji reagira na pomak u točki Pogorelićeva težišta tijela, pri čemu su laseri moja interpretacija Skrjabinovog sustava boja temeljena na muzičkome kvintnom krugu i optici Isaaca Newtona. Kako se projekt neće ostvariti u zbilji, gdje bi stvarni umjetnici uistinu mogli ostvariti svoje uloge, sve sam komponente instalacije realizirala samostalno, što znači da sam uz vizualno rješenje i kompjutorsko projektiranje sama na klaviru izvela i Skrjabinovu kompoziciju Feuillet d’album, op. 58, unatoč tomu što je instalacija osmišljena za Pogorelićevo izvođenje Skrjabinovih klavirskih skladbi.

Projekcija na međunarodnom festivalu video-umjetnosti

Nikako nisam htjela da moj video-rad nakon projekcije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završi u ropotarnici neke arhive, stoga me oduševilo kad je organizacija International ArtExpo u suradnji s MECA-om (Mediterráneo Centro Artístico) selektirala moj rad za prikazivanje na Međunarodnom festivalu eksperimentalne video-umjetnosti Pixels of Identities, koji se u listopadu 2014. održao u Muzeju grada Almerije u Španjolskoj. Taj je muzej 2004. osvojio dvije nagrade (PAD and ARCO), a zgrada muzeja je 2005. bila finalistom na natječaju Fostering Arts and Design (FAD) Awards. Također, Muzej je 2008. osvojio počasnu nagradu na natječaju za Europski muzej godine (u organizaciji Europskoga muzejskog foruma), a kako je riječ o javnoj instituciji osnovanoj 1934., svoj je 80. rođendan Muzej slavio upravo 2014., kad je u sklopu obilježavanja te važne i vrijedne obljetnice projicirana i moja svjetlosna instalacija.

Nagrađivani Museo de Almería (Španjolska)

Fascinantno arhitektonsko rješenje muzejskog interijera

Jajolika konstrukcija instalacije čiji presjeci sintetiziraju dijalektičku eliptičnost i savršeni krug 

Iz osnovne ideje gradim svoj idejni projekt

5

Odbacivanjem suvišnih dijelova nastaje osnovna forma instalacije

STAKLASTA KONSTRUKCIJA SVJETLOSNE INSTALACIJE

INSTALACIJA PLUTA LUGANSKIM JEZEROM NA SAMOJ GRANICI ITALIJE I ŠVICARSKE (SRAZ KOLIJEVKE KLASIKE I DOMOVINE MODERNIZMA)

INSTALACIJA POD DJELOVANJEM SVJETLOSNIH EFEKATA

UNOSIM SHEMATSKI PRIKAZ PIJANISTA I POKRET U TEŽIŠTE INSTALACIJE TE DODAJEM MUZIKU – VIDEO JE GOTOV

ITSLIQUID intervjuirao dvije autorice

Kad sam već mislila da je učinjeno sve što je potrebno da priča o mojoj svjetlosnoj instalaciji doživi lijepi završetak, netom prije zatvaranja festivala meni i još jednoj autorici obratio se partner festivala ITSLIQUID (međunarodna platforma za suvremenu umjetnost, arhitekturu i dizajn) i zamolio nas za intervju kako bi javnost trajno bila upućena u naš rad koji je njihov stručni tim ocijenio najzanimljivijim.

„U mojoj se instalaciji Apstraktne glave pretapaju jedna u drugu kako bih pokazala da serijsko slikarstvo osim prostorne zauzima i vremensku dimenziju, unatoč tvrdnji Vasilija Kandinskoga da slikarstvo,  za razliku od muzike, nema tu mogućnost.“

„U mojoj se instalaciji Apstraktne glave pretapaju jedna u drugu kako bih pokazala da serijsko slikarstvo osim prostorne zauzima i vremensku dimenziju, unatoč tvrdnji Vasilija Kandinskoga da slikarstvo, za razliku od muzike, nema tu mogućnost.“

ITSLIQUID intervjuirao dvije autorice

Kad sam već mislila da je učinjeno sve što je potrebno da priča o mojoj svjetlosnoj instalaciji doživi lijepi završetak, netom prije zatvaranja festivala meni i još jednoj autorici obratio se partner festivala ITSLIQUID (međunarodna platforma za suvremenu umjetnost, arhitekturu i dizajn) i zamolio nas za intervju kako bi javnost trajno bila upućena u naš rad koji je njihov stručni tim ocijenio najzanimljivijim.

Možda će Vas također zanimati…

Pridružite nam se!

Naše društvo bavi se promicanjem umjetnosti velikoga ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra N. Skrjabina.

Svi ljubitelji Skrjabinove umjetnosti mogu doprinijeti radu društva – potrebno je samo ispuniti pristupnicu i poslati je na naš e-mail!

Pin It on Pinterest