biografija

Aleksandar Nikolajevič Skrjabin [1] (Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.) ruski je skladatelj i pijanist koji je stvorio visoko lirski i idiosinkratski tonski jezik inspiriran glazbom Frédérica Chopina. Za razliku od kasnijih Nikolaja Roslavetsa i Arnolda Schönberga, Skrjabin je preko misticizma razvio rastući atonalni sustav koji je prethodio Schönbergovoj 12-tonskoj ljestvici i drugoj sljednoj glazbi. Može ga se smatrati primarnom figurom ruskoga glazbenog simbolizma i navjestiteljem serijalizma.

Skrjabin je rođen u vrijeme kad se mijenjao ruski literarni temperament, a to je razdoblje poznato kao Rusko srebrno doba. Riječ je o pokretu koji obuhvaća niz snažnih umjetničkih osobnosti različitih svjetonazora (od misticizma i esteticizma do apokalipticizma), a na brojne umjetnike toga vremena utjecaj su također izvršile Marxova i Nietzscheova filozofija, teozofija Helene Blavatske, kao i antropozofija Rudolfa Steinera. Pojavili su se pjesnici i pisci poput Aleksandra Bloka, Konstantina Balmonta, Borisa Pasternaka, Vladimira Majakovskoga i Vjačeslava Ivanova, i upravo će u tome duhovnom ozračju Skrjabin razvijati svoje osebujne poglede na umjetnost i smisao čovjekova postojanja.

Obitelj Aleksandra Skrjabina pripadala je ruskom plemstvu. Glazbeni je talent naslijedio od majke, ugledne pijanistice Ljubov Petrovne Ščetinine, koja je umrla samo godinu dana poslije njegova rođenja. Skrjabinov otac Nikolaj Aleksandrovič nakon suprugine je smrti završio studij diplomacije i orijentalnih jezika na Moskovskom sveučilištu te je prihvatio službu u Ruskom veleposlanstvu u Istambulu. Odgoj sina prepustio je bakama i sestri Ljubov Aleksandrovnoj, koja je Skrjabinu pružila prvu glazbenu pouku. Kako je pritom pokazivao izniman talent i za druge grane umjetnosti, u svojim je ranim godinama osim sviranja klavira i skladanja također pisao poeziju i bio oduševljen dramskom umjetnošću.

Godine 1882. Skrjabin je počeo pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa te je iste godine upisao Moskovsku kadetsku školu. Bio je neprijeporan talent, što je poslije potvrdio i Anton Rubinstein – slavni ruski pijanist, skladatelj i dirigent koji je 1862. osnovao Konzervatorij u Sankt Peterburgu. Skrjabin se glazbeno razvijao skladajući prema romantičarskim uzorima, a kao pijanist bio je blizak rafiniranoj interpretaciji bogatoj osjećajem za zvukovni kolorit i dinamičko nijansiranje. Od 1885. do 1888. pohađao je nastavu kod znamenitoga ruskog pijanista i pedagoga Nikolaja Zvjereva, da bi potom na Moskovskom konzervatoriju započeo studij kompozicije kod Sergeja Tanejeva i studij klavira kod Vasilija Safonova. Studij kompozicije poslije je trebao nastaviti kod Antona Arenskoga, ali zbog nesuglasica s novim profesorom odustao je od diplome. Ipak, s velikim je uspjehom 1892. diplomirao klavir i za nagradu dobio malu Zlatnu medalju. Veliku Zlatnu medalju, koja se dodjeljuje za kompoziciju, iste je godine dobio Sergej Rahmanjinov.

Godine 1894. Mitrofan Beljajev, ruski glazbeni nakladnik, postao je Skrjabinov izdavač i od tog je trenutka skladateljeva karijera bila u stalnom usponu. Neka od njegovih najznačajnijih djela pronašla su put do publike, kao npr. Koncert za klavir i orkestar op. 20, Preludiji op. 11, Druga i Treća klavirska sonata, kao i Fantazija op. 28. Više je puta boravio u Parizu, gdje je 1896. imao europski debi u dvorani Érard, a gotovo desetljeće poslije u Švicarskoj je napisao svoju Petu klavirsku sonatu kojom je odbacio dotadašnji lirski izraz postupno se preobrazivši u modernističkog skladatelja emancipiranoga od strogih zakonitosti klasične harmonije.

Skrjabin je kao profesor klavira djelovao na Moskovskom konzervatoriju u razdoblju od 1898. do 1902. Pa ipak, 1903. nakon Beljajeve smrti Skrjabinovi su se prihodi značajno smanjili te se situacija dodatno pogoršala kad je 1906. prekinuo suradnju s izdavačkim kućama Jurgenson i Zimmermann. Iz financijski bezizlazne situacije spasio ga je Vladimir Stasov, ruski glazbeni pisac i kritičar, uključivši ga ponovno u Beljajevljevu fondaciju. Nakon susreta s ruskim dirigentom i skladateljem Sergejom Koussevitzkyjem, Skrjabin je ušao u odbor izdavačke kuće Éditions Russes de Musique koja je djelovala u Njemačkoj, Rusiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenima Američkim Državama.

Godine 1909. izvedbom Poeme ekstaze u Sankt Peterburgu Skrjabinov je ugled u Rusiji dosegnuo nove vrhunce. Tijekom karijere skladao je gotovo isključivo klavirsku i orkestralnu glazbu, a postupno je razvio vlastiti osebujan glazbeni izričaj blizak ekspresionizmu. Njegovao je polimetriju i poliritmiju te je svojim harmonijskim postupcima nagovijestio atonalnost. Smatra se da je pod utjecajem sinestezije spoznao kako svaki glazbeni tonalitet ima pripadajuću boju pa je s vremenom svoj glazbeni jezik prenio u kromatski sustav temeljen na optici Isaaca Newtona.

Znajući za Skrjabinovu zaokupljenost odnosom boja, određenih slogova riječi, tonaliteta i akorda, njegov mu je prijatelj Aleksandar Mozer konstruirao električnu napravu sa šarenim lampicama, tzv. tastieru di luce. Upravo je u tom razdoblju Skrjabin započeo skladati svoje najznačajnije orkestralno djelo Prometej: Poema vatre napustivši tradicionalno poimanje tonalitetnosti ne bi li superponiranjem intervala kvarte ostvario brojne sintetske akorde. Jedan od najpoznatijih takvih akorda mistični je akord, poznat i pod nazivom Prometejev akord jer ga je skladatelj obilno rabio u svojemu istoimenom orkestralnom remek-djelu, za čije je izvođenje vizionarski skladao i dionicu za svjetlosne orgulje koje se danas mogu smatrati pretečom suvremenog light-showa.

Godine 1913. Henry Wood dirigirao je Prometeja u Londonu, nakon čega je Skrjabin skladao svoja posljednja značajna djela – Sonate za klavir br. 8, 9 i 10, te kompoziciju Vers la flamme (Prema plamenu). Vrijedi istaknuti da su sve njegove skladbe obilježene mističnim i ekstatičnim ugođajima, pri čemu je zastupao tezu o katarzičkoj moći glazbe i ideju o panteističkoj sintezi svih umjetnosti. Sve navedeno želio je ostvariti u svojemu nedovršenom glazbeno-scenskom djelu Misterij, no smrt ga je zatekla dok je izrađivao skice za tu grandioznu apoteozu glazbe, plesa, boja i duhovnosti, čija je praizvedba trebala biti postavljena na vrhu Himalaja u Indiji.

Skrjabinovo je glazbeno djelo golemo; autor je brojnih klavirskih djela – sonata, poema, preludija, etida, mazurki, valcera i nokturna; a najvažnija su Koncert za klavir i orkestar u fis-molu, op. 20 (1896.–1897.); Sanjarenje, simfonijska pjesma op. 24 (Rêverie, 1898.); Prva simfonija u E-duru, op. 26 (1900.); Druga simfonija u c-molu, op. 29 (1901.); Treća simfonija u c-molu, op. 43 – Božanska poema (Le Divin poème, 1902.–1904.); Poema ekstaze, simfonijska pjesma op. 54 (Le Poème de l’extase, 1905.–1908.); Prometej: Poema vatre, simfonijska pjesma op. 60 (Prométhé: Le Poème du feu, 1908.–1910.) i Misterij (1914.–1915., nedovršeno djelo).

[1] Izvori: Rudan Lisak, M. Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, Matica hrvatska, Sisak, 2015.; Glodić, V. Aleksandar Skrjabin i suvremenici iz Srednje Europe: Béla Bartók i Dora Pejačević u: Fortepiano, Moskva, 2015.; Hull, A. E. A Great Russian Tone-Poet Scriabin, Kegan, Paul, Trench, Trubner & Co, New York, 1918. (cijelu Skrjabinovu biografiju vidi na str. 5-81); Bowers, F. Scriabin: a Biography of the Russian Composer, 1871–1915, Tokyo and Palo Alto, CA, 1969.; Hrvatska enciklopedija – izdanje uređeno za prikaz i pretraživanje elektroničkim putem; Portal Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, Zagreb, pregledano 1. svibnja 2015.; više o Skrjabinu vidi: Wikipedija