recital i predavanje

Stvaralaštvo Skrjabina, Bartóka i Pejačević zasigurno proistječe iz stilskih obilježja umjetničke epohe u kojoj djeluju. Ako pojam stila uključuje ukupnost stvaralačkih obilježja određene epohe, karakteristike glazbenih formi i osobnosti umjetnika, najprofiliraniji stilovi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bili su, uz kasnu romantiku, impresionizam i ekspresionizam.  Ako se upustimo u promišljanje umjetničkih i povijesnih premisa iz kojih izrastaju skladateljski svjetovi Aleksandra Skrjabina, Bele Bartóka i Dore Pejačević,  individualizam nam se nameće kao zajednička poveznica tih troje skladatelja te kao temeljno načelo glazbene epohe iz koji su proistekli. Stvaranjem umjetničkih djela individualni kreativni genij izražava ne samo svoj osobni svijet osjećaja i imaginacije, već prodire ka višim sferama duhovnog iskustva te kroz umjetnost doseže spoznaju duhovnog smisla života i univerzuma.

Veljko Glodić (Sisak, 1958.) diplomirao je 1980. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Jurice Muraja. Iste godine dobitnik je 1. nagrade na natjecanju studenata u bivšoj Jugoslaviji, te nagrade „Svetislav Stančić“ Hrvatskoga glazbenog zavoda. Umjetničko usavršavanje nastavlja na The New England Conservatory of Music, Boston, SAD, gdje magistrira 1982. u klasi Jacoba Maxina. Kao izvrstan student poslijediplomskog studija 1981. je dobitnik priznanja Dean’s List. Nakon magisterija usavršavao se kod poznatoga američkog pijanista Leonarda Shurea, učenika i asistenta Artura Schnabela. Doktorirao je 1988. na The Florida State University, SAD, u klasi Edwarda Kilenyia, koji je uz Ani Fisher, Gezu Andu, Georgea Cziffru i Georga Soltia među najpoznatijima studentima klase Ernesta von Dohnanyia na Akademiji Ferenc Liszt u Budimpešti.

Po povratku u Hrvatsku održao je niz koncertnih nastupa diljem Hrvatske te u Njemačkoj, Rusiji, SAD, Belgiji, Mađarskoj, Italiji i Bugarskoj. Nastupio je na nekoliko domaćih i međunarodnih festivala kao što su Večeri na Griču, Varaždinske barokne večeri, uz ansambl Zagrebačkih solista 1991., i solističkim recitalom 2003., Interbis, Hvarsko ljeto, Skopsko leto, Europski dani kulture u Ljubljani, Szeged International Jazz Festival, Muzički bijenale Zagreb, Dani Alexandra Goldenweisera i ciklusu koncerata Putovi k Skrjabinu u Moskvi. Godine 2010. njegov je recital na the World Piano Conference u Novom Sadu nagrađen Diplomom pijanističke izvrsnosti the World Piano Techers Association.

Kao član žirija održao je solistički recital na Međunarodnim pijanističkim natjecanjima Vera Lotar Ševčenko u Rusiji (2010.) i Skrjabin Rahmanjinov u Bugarskoj (2016.), gdje je od Organizacijskog odbora dobio diplomu Visoko umjetničko postignuće. Njegove izvedbe emitirane su na radio postajama Florida Public Radio, Connecticut Public Radio, Slovenski radio, Mađarski radio, Moskovski radio i Hrvatski radio, za koji je snimio komorna i solistička djela. Nastupio je na Hrvatskoj televiziji, Mađarskoj televiziji, Televiziji Skopje i Televiziji BiH. Snimio je klavirsku dionicu Koncerta za udaraljke A. Joliveta sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Kazushija Ona, objavljenom na CD. Također je snimio četiri solistička nosača zvuka (Hrvatsko društvo skladatelja, Orfej HRT) promovirajući širok spektar pijanističkog repertoara.

Baveći se intenzivno stručnim radom preveo je kapitalnu knjigu „Ogled o pravoj umjetnosti sviranja klavira“ C. P. E. Bacha napisavši predgovor (Muzička akademija 2004.). Urednik je i autor uvodnog teksta knjige „F. Liszt: Chopin“ (Mala zvona, 2011.), te koautor knjiga „Skrjabin u kulturnim prostranstvima 20. st.“ (Moskva, 2005) i „Skrjabin i suvremenici“ (Moskva, 2016.). U ožujku 2005. održao je Master Class na Moskovskome državnom konzervatoriju „P. I. Čajkovski“, u organizaciji EPTA Rusije. Djelovao je kao Artist in Residence na the Goucher College, Baltimor, SAD. Potpredsjednik je Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“.